Peking-Nagoja-New York

Objavljeno 09.12.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 15 mins

Nedelja, 2. decembar 2018. godine – Peking

Nedelja jutro, slećemo oko 9h po lokalnom vremenu. Iako i dalje nemam baš tačnu predstavu koliko je veliki glavni međunarodni aerodrom u Pekingu, poprilično sam ga dobro upoznala posle lagane šetnje od 25 minuta, na štiklama, u uniformi, sa dva kofera, posle osmočasovnog noćnog leta iz Abu Dabija.

Stižemo u hotel, rezervišemo put na Kineski zid, ali po povratku iz Nagoje. Ovaj lejover u Pekingu ću iskoristiti za nešto drugo. Dvoje kolega i ja idemo sigurno, kapetan se razmišlja, prvi oficir nije siguran, jos jedna koleginica hoće-neće. Standardna situacija kada se letačko osoblje dogovara. Rezervišemo jedan taksi, pa kako bude.

Hotel je toliko veliki da šetnja od recepcije do sobe slična onoj sa aerodroma. Hodam, smejem se i razmisljam kako bi bilo super da mi recimo ne radi ključ od sobe.

Budim se, napolju je jos uvek dan, sat kaže 16h po lokalnom vremenu, znaci imam vremena da obiđem nešto, jedno nešto. Zabranjeni grad otpada. Hvatam taxi i odlazim u 789 Art District, to me ipak više interesuje danas.

Poznat i pod nazivom Dashanzi, 789 Art Zone predstavlja grupu napuštenih vojnih fabrika koje su pretvorene u kreativne prostore, poput galerija i centara za savremenu umetnost, a takođe i kafeterije, restorane, butike i konceptualne prodavnice. District je pun instalacija, što savremenih umetnika, što ostataka starih delova fabrika. Sve u svemu, zanimljivo mesto za obići, ako vas put navede u Peking.

Odlučujem se za jedan od restorana, naručujem pivo i nudle. Meni je na engleskom, ali komunikacija je na kineskom. Sa pivom nije bilo problema, nudle su stigle iz trećeg pokušaja. Pregladnela navaljujem na iste. U tom momentu čovek prolazi trotoarom pored restorana, staje u liniji sa mojim stolom, samo sa druge strane stakla, pogleda levo, desno izvuče slince negde iz dubine duše i ostavi ih na na trotoaru. Smejem se i kažem sama sebi „Dobrodošla u Kinu”.

Posle par neuspelih pokušaja lokalnih neregistrovanih taksi vozača da me nagovore da uđem u njihovo prevozno sredstvo, koje liči na tajlandski tuk-tuk, uspevam da zaustavim normalan taksi. Dajem vozaču karticu hotela i pokazujem mu adresu na kineskom.

Ne deluje mi kao da zna sto posto kuda idemo, ali vidim da ima dobru volju da pokuša. Odlučim da mu dam šansu. Stiżem u hotel. Smejem se, smeje se i taksista.

Ponedeljak, 3. decembar 2018. godine

Slećemo u Nagoju u 14:30 po lokalnom vremenu. Svaki put kada sletim u Japan imam osećaj kao da treba da me sačeka baner na aerodromu „Dobrodošli na drugu planetu”.

Recimo, daska na WC šolji u hotelu ima grejač, a pored iste se nalazi panel sa gomilom dugmica za podešavanje, pa, da kazemo, udobnosti.

Hotel se nalazi u centru Nagoje i povezan je sa tržnim centrom. Budim se posle popodnevne dremke, gladna kao nikada. Onaj osećaj kad bih pojela i masno ćebe. Dala bih bogatstvo za burger. Google maps kaze McDonald’s je na 10 minuta pešaka. Posle pola sata lutanja, po tržnom i okolo istog, glad postaje nepodnošljiva. Nalećem na policajca i poljicajku, oni sigurno znaju. Pitam, nikada nisu čuli za taj restoran, pokazujem im na mapi, ah dobro znaju, ali ne znaju kako da mi objasne, odvešće me lično. Smejem se smeju se, pitaju odakle sam, šta radim ovde, zašto bas Macdonald’s kada ima jedan lep restorančić u kojem oni vole da jedu i baš je blizu. Pristajem. Restorančić veličine prosečne dnevne sobe. Pozdravljaju se sa kuvarom, pozdravaljam se i ja. Preporučuju njihovo omiljeno sa menija. Može. Jedna od najboljih večera, ikada.

Utorak, 4. decembar 2018. godine – Nagoja

Jutro, kafa, fotoaparat u ruke, idem da se upoznam sa gradom. Metro stanica, kao video igrica, kupi kartu, pređi nivo. Nema šanse, stojim, gledam, ništa nema logike. Ljudi prolaze, ne govore engleski ili su u žurbi, ljubazno se smeju i nastavljaju svojim putem. Snimim dečka, rekla bih iz Evrope, priđem, pitam ga da mi pomogne. Umire do smeha i objašnjava mi kako je lako. Pa, jeste kad ti neko lepo objasni. Idemo u istom pravcu. Pitam ga odakle je i šta radi ovde. Iz Francuske, pravi Mitsubishijev avion za Olimpijadu u Tokiju 2020, živeće u Nagoji godinu dana. Pita on mene isto. Kažem, stjuardesa sam, na layoveru. Prskamo u smeh oboje, priča mi o Nagoji i o dogodovštinama, izlazimo na istoj stanici, zagrlimo se, drago nam je što smo se sreli u „Lost in Translation” epizodi.

Šetam se, fotkam, upijam, uživam, odjednom se nalazim okružena gomilom srednjoškolaca obučenih u raznorazne superheroje, sa kompletnom šminkom i sočivima za oči jarkih boja. Idu na neki bal u sred radne nedelje, možda je i neki praznik, ko zna. Skrećem u ulicu punu prodavnica stripova, koji je raj za mene kao ljubitelja stripa. Sve je na japanskom, ali nema veze, osećam se kao svoj na svome.

Vraćam se ka sobi, prolazim kroz onaj tržni centar povezan sa hotelom. Gubeći se u njemu po ko zna koji put nailazim na mini pijacu sa japanskom hranom. Shvatam da sam jedina strankinja među lokalcima. Super. Pokušavam da komuniciram sa prodavcima, niko ne govori engleski, ali se svi smeju i daju mi da probam sve na šta pokažem prstom. Negde u guzvi, učini mi se da vidim poznato lice. Kapetan. Koja sreća. Hvatam ga za ruku pitam ga šta je šta, on sleže ramenima, nema pojma. Nema veze, naručujemo od svega što nam se dopada, na oko, po dva-tri komada, suši znamo, bar nešto. Sve sto smo kupili je bilo najukusnije na svetu. Mislim da nikada neće prestati da me fascinira način i pažnja na koji Japanci pakuju hranu, poklone, sve.

Slećemo u Peking oko ponoći, pitam momka iz konsijerža da mi potvrdi rezervaciju izleta na Kineski zid. Gleda me bledo, ne zna ništa o tome, ali odmah organizuje sve. Krećemo ujutru u 8h. Kapetan hoće-neće, odlučiće ujutru.

Padam u komu.

Sreda, 5. decembar 2018. godine

Budim se u 6:45, kiša, hladno. Zovem room service. Mora da se doručkuje pre puta, ipak sam iz Vojvodine. Trebalo nam je dvadesetak minuta da se razumemo, ali sam uspela da naručim dva tosta, džem, puter i kafu sa mlekom. Ja to zovem „siguran doručak”, jer retko ko može da zabrlja sa takvom narudžbinom.

Silazim u lobi hotela, nalazim se sa koleginicom i dvoje kolega. Ekipa od četvoro, taman.

Voznja od sat i po do Kineskog zida sa pogledom na hladne, kišne, tmurne ulice, puteve i pejzaže. Pospana razmišljam, kako je pametan ostatak posade, koji nije krenuo sa nama. Sada verovatno spavaju ili uživaju u hotelskim sobama. Onda pogledam nas u kolima, namršteni, zevamo i ćutimo i verovatno se svi pitamo šta nam je ovo trebalo.

Stižemo, hladno je i tmurno i dalje, ali kiša je skoro pa prestala. Penjemo se žičarom. Na zidu kabinice u kojoj se vozimo, piše da se tog i tog datuma istom vozila Mišel Obama. Gledamo u pločicu, gledamo se između sebe, možda bi sada trebalo da se osećamo nešto posebno, ali se to ne dešava.

Mutiangyu je sekcija Kineskog zida koja se nalazi u Huairou District-u, na oko 70km severoistočno od Pekinga. Jedna je od najbolje očuvanih sekcija zida, davnih dana je služila kao severna barijera koja brani glavni grad i gradske grobnice.

Kada sam bila mala, Kineski zid sam zamišljala kao jako visoki zid sa dugačkom, ravnom vijugavom stazom na vrhu po kojoj možeš opušteno da se šetaš. U realnosti sve tako izgleda, na prvi pogled, osim što je hodanje po zidu sve osim opuštene šetnje. Uz vetar koji nije baš da mazi lice, konstantne uzbrdice, nizbrdice i osmatračnice na koje moraš da se popneš, što zbog „wow” pogleda, što zbog toga sto su sastavni deo samog zida, a samim tim i prepreka, hodanje po zidu podseća više na planinarenje. Naravno ja ne bih bila ja kada se ne bi popela na najvišu tačku na zidu, što je i dalje predstavljalo manji izazov nego sići sa iste. Mislim da nikada u životu nisam videla toliko strme stepenice, vrtleo mi se u glavi od visine, ruke i noge su mi se tresle, u momentu sam se potpuno saosetila sa svim epizodama Dylan Dog-a u kojima se on susreće sa svojim strahom od visine.

Nalazim se sa mojom ekipom na kraju tih najstrmijih stepenica na svetu, kolega mi se smeje, fotka me i dovikuje mi kako je ovo jedna od onih fotografija na koju ćes da umireš od smeha za 20 godina. Verovatno je u pravu, ali razmišljaću o tome čim mi se odvrti u glavi. Krećemo nazad, smejemo se, srećni smo, upadamo jedni drugima u reč, prepuni smo utisaka, umorni i gladni i sve što želimo je da što pre stignemo do hotela.

Nešto malo pre ponoći polećemo nazad za Abu Dabi.

Četvrtak, 6. decembar 2018. godine

Slećemo oko 6:30 ujutru po lokalnom vremenu.

Otpakujem jedan kofer, pakujem drugi, počinje mi odmor. Polećem za New York iste večeri, oko ponoći. Nemam baš ideju kako da se sastavim od blagog jet-lega, malo me hvata panika od ideje da ću sutra biti u NYC, ne zbog destinacije, nego zato što je to baš nekako drugi kraj planete, ali idem, želim, imam nekih obaveza. Po preporuci mog dragog homeopate pijem arniku (odličan prirodni lek za jet-leg), još od Pekinga. Sreća uspevam da prespavam ceo dan.

Petak, 7. decembar 2018. godine

Iako je let trajao nesto manje od 14 sati, zbog razlike u vremenu slećem u NYC oko 9h ujutru. Odlazim kod prijatelja u Harlem, dočekuje me sa kafom, nismo se dugo videli, pa nam je trebalo da se ispričamo, istrčavamo na brzi ručak u lokalnom restoranu. To je to od mene danas. Arnika ne pomaže, melatonin pomaže.

Laku noć.

Subota, 8. decembar 2018. godine

Budi me alarm, gde sam, ko sam? Nemam sada vremena da razmišljam, oblačim se, šminkam, kafa usput. Jurim u Bruklin, ne znam tačno kuda idem, ali moram da stignem na vreme, mašim put, to shvatam tek kad sam stigla do polovine Manhattan Bridge-a. Zapravo bila sam na pravoj lokaciji, samo par desetina metara više. Dakle nije trebalo da se popnem na most nego da budem u parku ispod. Trčim, jurim, žurim, stizem sa dva minuta zakašnjenja, zatiče me prizor od kojeg mi kreću suze. Vrlo blizak prijatelj je odabrao da kaže „DA” svojoj dragoj na jednom od najslađih mesta na svetu, između Brooklyn i Manhatan Bridge-a.

Venčanje pre doručka, prizor i iskustvo koje je definitivno vredno putovanja sa jedan na drugi kraj planete. Osećam kako mi se razvlači široki osmeh, jedan od onih koji bi išao oko glave da nema ušiju.

Autorka teksta je bila tonac, montažer, po zanimanju zubni tehničar, trenutno stjuardesa bazirana na Middle East-u, putuje po svetu u potrazi za novim zanimanjem

Ostavi komentar

  • (not be published)