Lust for life

Objavljeno 15.11.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 15 mins

Nedelja, 8. novembar 2020. godine

U 8 sati ujutro budi me alarm. Brzinski obavljam jutarnje rituale, pakujem rančeve, budim decu decu i nakon pola sata silazimo ispred kuće gde nas čekaju baba i deda. Odlazimo na pešačku turu u Deliblatsku peščaru, prvi put sa mojim roditeljima. Stižemo na Čardak i krećemo da pešačimo stazom dugom oko 15 kilometara.

Dan je kao izmišljen, vedar, sunčan i skoro bez daška vetra, skidam jaknu i duks i ostajem u kratkim rukavima. Život je tako lep! Mozak se opušta, misli se umiruju, a telo lagano kreće da napušta napetost. Mama i tata stoički izdržavaju tempo koji sam nametnula iz straha da nas ne uhvati mrak ili da, ne daj Bože u nekom trenutku ne zalutamo, stariji sin korača u svom tempu dok se mlađi vuče na začelju kao da ide na streljanje. Nakon oko četiri sata pešačenja, uz dve kraće pauze uspešno se vraćamo na polaznu tačku i krećemo natrag ka Pančevu, umorni i zadovoljni. Posebnu satisfakciju mi pruža pomisao da sam decu odvojila od sokoćala više od pola dana. Nije lako biti roditelj u današnje vreme.

Nakon ručka, raspakivanja rančeva i tuširanja kreće najmučniji deo, dovršavanje domaćih zadataka, vežbanje klavira i ponavljanje pesmice. Izvlačeći entuzijazam iz petnih žila umorno čitam stihove i teram smorenog mladunca da ponavlja za mnom maštajući o čašici domaće višnjevače koju ću popiti u miru kad decu stavim na spavanje.

Sledi pakovanje torbi, garderobe za sutrašnji dan, maski, organizovanje baba i deda servisa (živi bili sto godina) i konačni ispraćaj dečaka na zasluženi odmor. Nakon svojih večernjih rituala, pomenute višnjevače i dvadesetak stranica knjige, spremam se za spavanje. Pre nego što utonem u san upražnjavam mali ritual koji sam sebi nedavno uvela, razmišljam o stvarima na kojima sam zahvalna. Večeras biram da to bude lep i ispunjen dan proveden sa osobama koje volim najviše na svetu, danu „ukradenom” od trenutno prilično teskobne realnosti. „Čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se popiju”.

Ponedeljak, 9. novembar 2020. godine

Budim se pre budilnika, spremam doručak i dižem jednog od sinova iz kreveta, spremam ga za školu a odmah nakon toga i ja sedam na bicikl i pedalam kao bez duše da ne zakasnim na posao.

Divna je stvar kad radiš posao koji voliš, a još divnija kad ti do posla treba pet minuta biciklom. Ulazim u salu Muzičke škole zbog novonastale epidemiološke situacije pretvorene u učionicu, gde me čekaju pospani učenici. Danas je na redu opera 18. veka, jedna od interesantnijih lekcija koju mnogo volim da predajem. Proces dekadencije opere započet ubrzo nakon njenog nastanka doveo je do potpune dominacije pevača kastrata (defitivno najbizarnije prakse u istoriji muzike) i primadona. Kastrati su na scenu stupali u sjajnim oklopima i šlemovima sa perjanicama i izvodili arije koje nisu ni u kakvoj vezi sa radnjom opere u kojoj nastupaju. Kad završe svoju numeru neretko su ostajali na sceni i u pozadini pili šampanjac ćaskajući sa ostalim učesnicima. Nije se vodilo računa o istorijskoj verodostojnosti kostima pa su Rimljani bili obučeni kao Persijanci, a antički junaci su nosili najmodernije frizure i svilene čarape. Na sve to publika je u toku operske predstave sve vreme pričala dok ne naiđe neka arija koja bi im se učinila dopadljivom, kartali se, jeli sladoled, a bilo je potpuno uobičajeno da ekipa iz lože baca odgriske jabuka na manje srećno društvo iz partera. Da, deco, nismo mi izmislili kič, vulgarnost i primitivizam.

Nakon još nekoliko časova i prilično deprimirajućih priča iz zbornice o trenutnoj situaciji, a sve začinjeno ponekom teorijom zavere, sa osećajem kao da mi je slon seo na grudi odlazim kući. Bacam se u krevet i odvaljujem skoro dva sata popodnevne dremke ne bih li se malčice regenerisala i oslobodila ovog teskobnog osećaja.

Rešena da ostatak dana ne radim ništa produktivno kuvam sebi čaj i uživam u fenomenalnoj knjizi „Telo” američkog autora Bila Brajsona. Fascinirana tom čudesnom kreacijom koju toliko često uzimamo zdravo za gotovo, kao i mnoge stvari u svom životu, osećam kako me nelagodni osećaj prisutan veći deo dana lagano napušta.

Utorak, 10. novembar 2020. godine

Uz sve pokušaje da dan započne kako mu dolikuje, kafa uz knjigu i polučasovna joga na sjajnoj, novoj prostirci koju mi je prethodnog dana isporučila kurirska služba, osećam da sam neubičajeno razdržljiva. Nervozno pomažem sinu oko domaćeg zadatka i osećam kako gubim strpljenje brže nego što je uobičajeno. Kad se na starije dete nervozno izvičem zato što nabada dva takta na klaviru svaki put pogrešno, kreće neočekivan nalet suza, bez ikakvog razloga i prethodne najave. Uf… Diši, otpusti, zaroni da bi izronila…

Iako dan preti da će se pretvoriti u kompletan fijasko, osećam kako me razgovori sa decom u koje nekako spontano uplovimo u toku predavanja, regenerišu. Velika je privilegija raditi sa tim divnim i posebnim mladim ljudima i kad bih ponovo mogla da biram profesiju, ne bih imala ni najmanju dilemu.

Danas smo, između ostalog, pričali o Pučiniju, pa naš radni dan završavamo slušanjem predivne arije u izvođenju Marije Kalas. O, mio babbino caro… Bože, kakva lepota… Koliko tuge je ta žena nosila u srcu… Ulažem nadljudski napor da mi ne grunu suze da deca ne pomisle da sam načisto prolupala.Ovaj dan je definitivno emotivni rolerkoster.

Večernja šolja čaja, knjiga i zagrljaji pred spavanje nivelišu ove sitne turbulencije i čine da i ovu noć na spavanje odem mirna i zahvalna.

Sreda, 11. novembar 2020. godine

Državni praznik, što znači da nas tri školarca možemo da se prepustimo slatkoj dokolici.Nakon jutarnje nabavke odlučujem da ostatak dana provedem u lenčarenju, jer tako sam u mogućnosti.

Ali jedan poziv menja sve. Brzinski završavam ručak, serviram ga deci i trčim na „čašicu razgovora” sa dve fenomenalne žene. Tri singl mame (jer izraz  „samohrana majka” zvuči tako patnički), priče koje gađaju pravo u centar, malo smeha i saučesničkog razmevanja… Dok sam se okrenula shvatam da je prošlo tri sata.

Koračajući lagano ka kući sumiram utiske sa ovog divnog druženja i razmišljam kako se unapred ustežem da to javno napišem. Kao da bi izjava da mi je kao singl mami (da ne upotrebim onaj omraženi izraz) ponekad baš dobro, mogla nekog da uvredi. I kao da je neprihvatljivo i krajnje sebično reći da te povremeno ushićuje osećaj slobode i neke slatke neizvesnosti koju takav život nosi.

Četvrtak, 12. novembar 2020. godine

Tmuran i nikakav jesenji dan a nas troje na prinudnom raspustu. Ne računajući odlazak do obližnje trafike, ceo dan sam provela kod kuće. Osećam neku tupost, bezvoljnost i premor materijala. Pola dana provodim u natezanju i izradi domaćih zadataka. Muka mi je i od Pčelice i Čitanke, i preteških zadataka iz matematike koju verovatno dva procenta dece ume da uradi samostalno, što naravno nijedan roditelj neće priznati da neko ne pomisli da mu je dete glupo.

Osećam da polako posustajem, da već danima nisam u balansu, gubim nerve i strpljenje sve brže… U večernjim satima posežem za svojim tajnim i moćnim oružjem, časom jin joge. Tradicionalnu hatha jogu praktikujem petnaest punih godina, a jin sam otkrila pre otprilike dve. Ako bih trebala nekom da je ukratko opisem rekla bih da je to meditativna praksa koja podrazumeva pasivno istezanje mišića postignuto dužim zadržavanjem u određenom položaju, posebno pogodna za dublju introspekciju kroz afirmacije. U nekom članku sam pročitala sjajan opis jedne instruktorke ove vrste joge koja kaže kako je to „ljubavisanje sa sopstvenim bićem”. Meditativna, introspektivna, isceljujuća, moja lična, intimna terapija na kojoj sam i pacijent i terapeut.

Nakon jednočasovnog ljubavisanja osećam se relaksirano, rasterećeno, mirno i na neki poseban način optimistično. I have a positive mindset, good things are coming.

Petak, 13. novembar 2020. godine

Jutro započinjem standardnim ritualima, kafom, jogom i školskim obavezama (kad će više taj raspust?!). Oko podneva vodim sina i njegovog druga kod njihovog drugara iz razreda na dogovoreno igranje. Odbrojavanje do polaska počelo je već sinoć, do pola 1 noću nije mogao da zaspi, a od rana jutra cupka i gleda na sat. Uživam posmatrajući ih kako se cerekaju i skakuću pored mene, zapljusnuta čistom dečjom radošću i razmišljam sve vreme kako od dece treba učiti kako se voli život i uživa u trenutku. Ništa mi neće ovi dan pokvarit.

Rešena da ispoštujem svoju potrebu za lenčarenjem ostatak dana provodim uz „U vrtu ljudoždera” Lejle Slimani koja me je stegla i ne pušta, i obavezno ćaskanje sa mojim divnim drugaricama rasutim po raznim meridijanima – Sarajevo, Podgorica, Čikago i Džeksonvil. I sve to stane u jedan zajednički mesindžer, čudo koje traje već dugi niz godina a i dalje ne prestaje da me ushićuje i fascinira. Ja sam bogata i beskrajno zahvalna žena.

Subota, 14. novembar 2020. godine

Spavam duže nego inače, jer ovog jutra sam tako u mogućnosti. Preporođena nakon jutarnje joge završavam obaveze oko škole, pišem planove i pripremam časove za narednu nedelju.

U popodnevnim časovima odlazim do Aviva da izradim par fotografija sa decom koje sam rešila da okačim u spavaćoj sobi, da to bude prva stvar koju ugledam kad otvorim oči. Slučajan susret sa nekim dobrim ljudima, Mišino kuvano vino koje miriše preko pola Aviva, a nakon svega toga mamin domaći burek. Mnogo stvari na kojima sam danas zahvalna.

Dok čekam da deca stignu kući razmišljam o protekloj nedelji i pisanju ovog dnevnika. Od početne panike, takozvanog straha od praznog papira, izrazito nelagodnog osećanja i straha da ću se izblamirati, da neću umeti, da će zvučati isfolirano, prazno, usiljeno, kao strah deteta koje piše šablonske pismene zadatke koje mora da pročita ispred celog razreda, došla sam do toga da sam uživala i pisala krajnje rasterećeno. Uz čašicu višnjevače nazdravljam sebi, radosna i laka kao pero.

Namaste.

Autorka je nepopravljivi optimista i hardkor zaljubljenik u život

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)