Kad se naše ruke slože, sve se može

Objavljeno 26.06.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Nedelja, 19. jun 2022. godine

Poslednjih šest godina naši vikendi, tj. subote i nedelje su uglavnom organizovani tako da ih provodimo po fudbalskim utakmicama i turnirima, pošto je junior odabrao da mu u ovim godinama fudbal bude prioritet u životu, a pri tom je još i golman (ko razume, shvatiće). Tako smo i ove nedelje na fudbalskom turniru u Padini. Prvi put sam u ovom divnom mestu, sve je čini mi se nekako sređeno, čisto, trava pokošena, nema đubreta na ulici, za razliku od mog Pančeva. To mi je prva misao koja mi se mota po glavi. Elem, turnir super organizovan, stotinu klinaca od devet do trinaest godina juri za onom loptom, viče, bori se… puno radosti, smeha, ali i po koja suza. A roditelji na tribinama, kao pomahnitali… pa to je fenomenalno za gledati. Kao po običaju, ekipa za koju moj junior brani, ekipa sjajnih klinaca FK „Dinamo” osvojila je prvo mesto, a za najboljeg golmana u generaciji 2009. proglašen je, pogađate već ko, JUNIOR. Sjajan dan, srećni, umorni, ponosni, izgoreli od sunca preostaje nam samo da se bacimo u krevet.

Dok sabiram utiske i u glavi se pripremam za predstojeću nedelju, razmišljam o tome kako da izvučem iz sebe još minimum snage da izguram do sledećeg vikenda i odlaska na zasluženi odmor. Počinjem da odbrojavam u glavi… sitno… sitno. Pripreme za odlazak na more i odmor znaju biti veoma stresne, a da ne pričam o tome da mi sada još veći stres predstavlja pomisao da ću na jesen morati da se tuširam hladnom vodom, pošto sam se odvažila da idem na more. Sram me bilo.

Ponedeljak, 20. jun 2022. godine

Pet sati, ranom zorom… rutina mi je da pre posla prošetam psa, zovemo ga Đole, četvrti, potpuno ravnopravni član naše male družine. Najviše volim taj mir i tišinu koju imam kada ovako rano idemo u šetnju, ulice uglavnom puste, idealna prilika da sakupim energiju da preguram dan na poslu. Obožavam svoj životni poziv, rad sa decom je toliko izazovan, energičan, nikad monoton. Do pre par godina (tačnije četiri) bila sam toliko ispunjena i zadovoljna na poslu, sa osmehom na licu odlazila, jedva čekala da se vratim sa godišnjeg odmora i počnem da radim, ali u poslednje vreme shvatam da se situacija promenila. Nije to problem sa profesijom, decom, koleginicama, to je i dalje sjajan segment, odličan tim imam na poslu, toliko saradnje i smeha daje satisfakciju da svi guramo dalje, čini mi se da je problem nešto drugo… sigurna sam da je promena NEOPHODNA.

Smena na poslu završena, čeka me klasika kod kuće, spremanje ručka, sređivanje stana, a posle toga porodični sastanak, delimo obaveze, ko će šta da radi, tj. da obavi kako bi smo spremni otišli na odmor. Muški deo zadužen je za to da bezbedno stignemo da željenu destinaciju, sve vezano za automobil, majstora, poslednje provere, a ja naravno za ŠOPING… juupiii. Biće ovo duga nedelja.

Utorak, 21. jun 2022. godine

Standarno ustajanje, u 4:30, u kući i dalje svi spavaju, samo me Đole prati u stopu i čeka našu šetnju. Na poslu standardna situacija, ali zato posle posla, krećem sa mojim zaduženjem, šopingom. Ubrzo shvatam da će euforija preći u očaj. Prvo na listi:

1. Kreme za sunčanje, majko moja, pa da li je moguće, nas troje, tri osobe veoma pristojne telesne mase, znači ne treba nam puno kreme za sunčanje za deset dana, jedna faktor 50, jedna faktor 30 i jedna za preplanuli ten (ta je za mene), suma sumarum 5.000 dinara… ŠOK. Zadatak ispunjen. ✔

2. Apoteka, lekovi za put, samo neophodno, suma sumarum 3.000 dinara… još jedan ŠOK. Zadatak ispunjen. ✔

Dovoljno mi je stresa za danas, moram nešto da ostavim i za sutra. Koliko mi se čini, biće ovo jedna duga i stresna priprema. Odlazimo na detetov trening, tamo na tribinama moja jača polovina i ja, dok pokušavamo da odmorimo mozak od današnjih obaveza, pravimo plan za sutra.

Sreda, 22. jun 2022. godine

Alarm, zvoni li zvoni… Đole već sedi pored kreveta i čeka, pogled koji govori „Požuri, zašto tako dugo spavaš!!!”… a ja, pa, ukupno odspavala svega pet sati. Dok šetamo, razmišljam o situaciji na poslu, pod utiskom skorašnjih poteza, misli i osećanja pomešana, šta se to dešava sa ljudima, knedla u grlu… opet ista misao promena je NEOPHODNA. Posao, kuća, junior posle škole juri na bazen, razmišljam koliko i ja jedva čekam da otvorim sezonu na gradskom bazenu. Volim da ga posećujem, iako je mali da primi sve te ljude, uvek posluži svrsi. Zbog čega niko iz gradske vlasti nema sluha da se napravi još jedan bazen, dva, pa to bi bilo sjajno… za SVU DECU. Nastavljam sa listom i šopingom:

3. Dopuna kupaćih kostima, papuča, još po koja sitnica… ovaj put ne smem ni da izgovorim cifru… zadatak ispunjen. ✔

4. Hrana za psa za deset dana i sve što je potrebno, na čuvanju je kod moje mame, najmanja stavka na ovom spisku, jedno veliko bravo za Đoleta… 1.500 dinara, zadatak ispunjen. ✔

Definitivno shvatam, da ću morati da potražim finansijsku „pomoć bračnog prijatelja”, tj da uključim i novčanik jače polovine. Plata jednog vaspitača ipak nije dovoljna za ovu avanturu, ili ja ipak nemam talenat da budem i praktična i ekonomična. Moraću na neki kurs, idu nam teška vremena.

Zaslužila sam kafu sa mojoj koleginicom, prijateljicom, zvaćemo je R… dok kafenišemo prepričavamo jedna drugoj naše muke. Uvek se bolje osećam kada sa njom porazgovaram, tako nam je malo dovoljno da jedna drugoj damo vetar u leđa. Znači mi to.

Zašto je to uvek tako, to neko nepisano pravilo, baš kad ne treba desi se kvar na kolima. Za četiri dana idemo na odmor, a auto nas je izdao… biće bolje razmišljati sutra, jutro je pametnije od večeri.

Četvrtak, 23. jun 2022. godine

Posao, kuća, trening, nekada stvarno mislim da se vrtim u začaranom krugu. Već sam mislima na plaži, pod suncobranom, čitam letnju literaturu… u stvarnost me vraća zvuk mobilnog telefona. Dogovor, nas četiri, šetamo sa „kerama”, to nam nekako dođe kao psihoterapija. Kada bi samo znali šta se tu sve prepričava, svaka svoju muku baci, neprocenjivo. Pravimo naš standardni „krug”… koliko mi ti naši ženski razgovori prijaju.

Petak, 24. jun 2022. godine

POSLEDNJI DAN ŠKOLSKE GODINE!!! Koliko zavidim đacima, toliko lepih uspomena navire na današnji dan, koliko je u stvari bezbrižno vreme bilo kada sam bila školarac, a da toga nisam bila svesna. Dok se vraćam kući sa posla vidim nasmejana lica klinaca, svi srećni, razdragani, rasterećeni što je škola gotova, a ne shvataju još uvek da im je ovo zaista jedan od najlepših perioda života, koliko su te školske muke, iz ovog ugla posmatranja lepe. Zove me junior, sav srećan „Mamaaaa… RASPUST. Ej, samo da znaš da smo na panjićima iza zgrade!!!” Osmeh mi ne silazi sa lica.

Automobil je rešio da nas muči… nije mu ništa, APSOLUTNO ništa. Ova nova elektronika umesto da olakša, samo otežava stvar. Nikada čovek da bude potpuno miran i opušten, ali moramo da mislimo pozitivno, jer kako bi drugačije preživeli sve.

Subota, 25. jun 2022. godine

Ovu subotu, zbog porodičnih obaveza, provodimo u Loznici. Volim ovaj grad, ovaj deo naše lepe Srbije. Dok putujemo, u kolima pravimo poslednje dogovore i preslišavamo jedni druge da li smo sve spremili i ispunili sve obaveze pred godišnji odmor. Ponosni smo kako smo DOBAR TIM. Sjajno provedeno vreme u Loznici, druženje sa dragim ljudima, obaveze obavljene i u povratku svraćamo u Tršić. Kad god smo u ovom kraju, trudimo se da tamo svratimo. Odmor za dušu i telo. Dok „punimo baterije” u rodnom mestu Vuka Stefanovića Karadžića, kroz glavu mi prolazi jedna misao, šta bi Vuk imao da kaže, napiše, a da živi u današnjem vremenu? Koju bi umotvorinu zapisao?

Stižemo u naše lepo Pančevo, dok se polako spremamo za krevet, ne napušta me misao da je sutra nedelja… koliko volim tu euforiju oko pakovanja, samo da nešto ne zaboravim… a svaki put, svake godine ZABORAVIM makar nešto, ali sve ukućani brzo oproste i zaborave… krivo je MORE.

Autorka se potpuno pronalazi u izreci koju je nekada negde pročitala „Nikada mi nije dosadno, svaki dan novi problem

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)