Je l’ zvonilo?

Objavljeno 04.02.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 13 mins

Nedelja, 28. januar 2018. godine

Nedelja je postala dan kada se radi više i napornije nekog tokom radne nedelje. Časovi matematike ili fizike svakog vikenda počinju obično od 9 časova i traju bez prekida do popodne. Posle ručka, spremam predavanja i zadatke za pet dana, možda neku pripremu za takmičenje ili kontrolni za „sedmake”. Ipak, nekako uspevam da pronađem vreme za „moje dve Sreće najveće na svetu”. Srećan sam što ih imam, srećan sam što rastu dvanaest godina sa osmehom. Učinili su me ponosnim i učinili su moj život smislenim. Ketrin i Majkl su dve Duše dobre i dva Anđela plemenita. Oni su Gemini. Blizanci. Oni su suština, sve ostalo su sitnice.

Neki virusi napadaju. Majkl je načet. Vidim mu u očima i po pokretima da je bolestan i da ima temperaturu. Sve pada u vodu kada se spomene sport. Volim taj njegov osmeh i pitanje: „Daddy, je l’ neko igra danas?”. Kaže da najviše na svetu voli da gleda neki sport sa mnom. Pa, nek’ ide život…

Ketrin se drži hrabro, jaka je kao stena. Ona se pojavi iznenada, donese neki crteži ili napravi nešto od papira i oduševi. Umetnica. Njene ruke najnežnije grle. Kao što rekoh, sve ostalo su sitnice.

Alex je savest. I Ljubav! Kada se mi malo zanesemo, ona stvari vrati u normalu. Lako.

Ponedeljak, 29. januar 2018. godine

Odvratni ponedeljak počinje odvratno. Hladno je, radimo pre podne, dežuran sam nastavnik, ustajem oko pola sedam, dolazimo oko pola osam u školu, imam pet časova i osećam neki bol u grudima. Smara me.

Kada je tako, moram da upalim sve motore i da radim na maksimumu. Uspevam da preživim časove i dežurstvo, uspevam da preživim i neke vannastavne aktivnosti u školi i čujem dobre vesti što se tiče nekih rokova. Ne mora da se žuri. Palim astru i idem domu svome.

Doma mi Alex kaže da se naša draga Koleginica javila i da su pametni satovi stigli. Naša draga Koleginica je preko interneta, a za potrebe novogodišnjih poklona za našu Decu, poručila te pametne satove bele i crne boje. Ali, poštar je ispalio našu dragu Koleginicu, pa sami tim i nas i našu Decu. Nisu se Deca mnogo smorila, samo zato što su Duše dobre. Mada, neki od naše Dece su imali pogled srne ranjene. Ali, čvrsto smo im obećali da će dobiti te satove i danas su ih dobili. Sreća, sreća, radost!!!

Alex je u Beogradu, pa pravo na posao i dolazi tek uveče. Tada ću imati dvočas fizike. Gimnazija, prva godina, dinamika rotacionog kretanja. Moment sile i moment inercije. To je mentalna terapija za našu društvenu stvarnost.

Utorak, 30. januar 2018. godine

Jutros mi i Mama rekla da ima temperaturu. Nije spavala čitavu noć, napao je virus. Brinem se. Stara je. Boluje od „tisuću bolesti”, ima osam banki, povišen pritisak, probleme sa štitastom, probleme sa kukom, operisala je pre desetak godina i kancer i žuč, tako da se iskreno „i guštera plašim”. Ali, Baka je sila. Nikada nije kukala i svaki put sama sve pregura.

Imam dva dvočasa popodne i uveče. Malo matematike za osnovce i malo fizike za gimnazijalce. Alex je opet u Beogradu, pa posle u njenu školu.

Uveče Majkl i ja gledamo Premijer ligu. Arsenal gubi u Svonsiju 3:1, bruka. Liverpul dobio Hadersfilda u gostima, ‘ladno i bez suza. Sada smo Majkl i ja ozbiljan tandem stručnjaka za Premijer ligu. I za razne druge sportove. Majkl ima svežinu i mladost, a ja iskustvo i rutinu. Tako sam ja sa mojim Ćaletom krajem sedamdesetih, pa osamdesetih i devedesetih gledao sport. Tako me vaspitao. Tako sam i ja svog Sina vaspitao. Jako mi žao što Ćale nije sada sa nama. Majkl je Duša jedna predobra i neki put kaže „kako bi bilo strava da je i deda Fredi živ i da svi gledamo fudbal”. Deca znaju da te potpuno „pocepaju”, nekim svojim iskrenim i sasvim prirodnim razmišljanjima. Uglavnom uspevam da ne pokažem kao je iznutra.

Sreda, 31. januar 2018. godine

Budim se sav slomljen. Gotovo je i mene je uhvatio virus. Vučem se po školi. Dnevnik je pretežak danas. Idem sporo, pričam sporo, mislim sporo. Samo čekam da se pojavi neka temperatura 39,5 C°, pa da žurka počne.

Dolazim kući oko 14 sati, Alex je u Beogradu. Organizujem ručak za Decu i mene, izdajem naredbu da se radi domaći i parkiram sebe u izolaciju, u spavaću sobu. Zaspah.

Budim se oko 16 sati, kao da se desilo čudo. Ozdravio sam, izgleda, neka božanska intervencija.

Večeras vozim Ketrin na trening, a Majkl pauzira ovu nedelju zbog bolesti. Šest godina treniraju badminton. Sjajan sport! Majkl je u reprezentaciji Srbije. Ketrin nije, ali je dobar igrač. Imaju gomilu medalja, diploma i pehara. Pre svega, mnogo poznanika i drugara po čitavoj Srbiji i okolini. U 21 sat Majkl i ja gledamo naš voljeni Junajted. Daaa! GGMU! Fali nam večeras Kum. Nas trojica smo ekipa, koja verno, časno i pošteno navija za Mančester Junajted. Ozbiljna ekipa!

Večeras se igra derbi na Vembliju sa Totenhemom. I kakav maler! Primili smo gol u 11. sekundi meča. Drugi gol smo sami sebi dali. Dobro… Čelzi je izgubio kući od Bormunta, tako da im bežimo tri boda. Sledeće kolo igramo u subotu u 16 sati. Moram da organizujem časove tako da zvršim do 15, da Majkl, Kum i ja gledamo MU. To su klasična muška priča.

Četvrtak, 1. februar 2018. godine

Čujem da je Lobanja teško bolestan. Tražim informacije na netu. Vidim da je ozbiljno. Ne daj se, Lobanja! Ne daj se, Legendo! Vidim da je i Mirko ozbiljno bolestan. Nadam se da će ozdraviti, da će pobediti u toj utakmici i Mirko i Lobanja i svi ostali drugari i poznanici za koje čujem ili vidim da ih zadesilo neko zlo.

Javljaju se učenici za časove tokom vikenda. To su dobra, kulturna i vaspitana deca. Da nisu takva, ne bih radio sa njima. Radiće se dosta i ovog vikenda. Od jutra do kasno popodne, i subota i nedelja. Još me onaj smarač juri za neki dnevnik…

Danas je lep i sunčan dan. Još je lepše što je Majkl ozdravio. Dolazim sa posla oko 14 sati. Alex je u Beogradu, posle ide na posao i dolazi nam kući tek uveče. Deca i ja idemo da prošetamo. Ruta do Slatke kuće je sasvim primerena za naše potrebe. Neplanirano provodimo nekoliko sati zajedno. Sjajno!

Uveče nam dolazi Alex i donosi plimu pozitivne energije sa nekim novim receptom za palačinke. Stupamo u akciju, idemo u nabavku, palimo šporet, vadimo tiganj i sve po redu. Ali, Majkl i ja nemamo pojma kada su u pitanju palačinke. Ketrin nešto crta. Zato je tu Alex da ispeče palačinke. Lako i fino. Mi ćemo da ih pojedemo. Brzo. Moramo odvojiti dve palačinke za Baku, jer kada krenu Ketrin i Majkl „tu trava ne raste”.

Petak, 2. februar 2018. godine

Ipak, virus se razvija u meni. Ispoljava se kijavicom, kašljem i bolom u grlu. Ne dam se, kao pravi sportista, igram svoju igru i kada je rezultat negativan. Ubacujem u igru čajeve, limun, med, C vitamin i poneki lek.

Odlazim u školu sa pripremljenim zadacima za treću kontrolnu vežbu za „sedmake”. Bio sam blag, kontrolni nije bio težak. Tri zadatka su skoro svi uradili, a svi su predali radove pre kraja časa. Inače, znam da budem i strog. Ta varijanta nastavnika, učenicima se manje sviđa.

Dolazim kući standardno, oko 14. Deca i Alex su kod kuće. Ručamo Alex i ja, dok Deca idu sa jednom drugaricom do Zoo Šopa, da drugarica kupi kućnog ljubimca. Kada se vrate iz Zoo Šopa, razvija se priča na temu: Kućni Ljubimac. Deca jako navijaju za leminga. Alex kaže da leming mora da se zove Laza.

Prekidamo priču na pola, jer treba svako svojim poslom. Alex u školu, Ketrin na trening, Majkl odmara od virusa, a Daddy ima dva dvočasa. Završavam oko 19 i odlazim u šetnju sa Decom do Aviva. Sutra Majkl ide na okupljanje reprezentacije Srbije, biće čitav dan u trening centru. Neće da trenira, ali imaju razna merenja, razgovore i slično.

Subota, 3. februar 2018. godine

Budim se oko 7 sati, treba da spremimo Majkla za repku. Što se mene tiče, kao da mi je malo bolje. Jako me gnjavi kijavica, ali nisam slomljen. Ništa me ne boli i dobro sam raspoložen. I Alex je dobro raspoložena. Juče je bila metronom. Šalimo se.

Učenici počinju da dolaze od 9. Završiću u 15. Posle idem do bivšeg kolege i zauvek drugara po med. Planirali smo da popijemo po pivo u „Dvorištu”, ali sam ja pokvario plan. Zbog kijavice, drugi put idemo na pivo. Majkl stiže iz Beograda nešto posle 16. Palimo TV i gledamo Mančester Junajted. Prvo poluvreme 0:0. U drugom dajemo dva gola i pobeđujemo. Osmeh na Majklovom licu i uzvik: „To Daddy!” Nek’ ide život…

Deca odlaze kod bake, doći ću po njih kasnije. Onda ćemo ići u „Lili” da kupimo „električne” četkice za zube u obliku Minijonsa. Mislio sam danas da legnem pre ponoći, ali onaj Novinar smara sa nekim dnevnikom…Traži i neke fotke… I kako pošten svet da se odmori… Danas je 28. godina od obnavljanja rada Moje stranke. Ja sam se pridružio pre 24 godine. Postoji nešto što se zove dostojanstvo.

Autor je po obrazovanju profesor fizike i inženjer energetike, sada radi kao nastavnik matematike, u prošlosti bio rukometaš i političar, a zauvek je otac dvoje divnih blizanaca

One Comment to: Je l’ zvonilo?

  1. Stevan Mišković

    februar 4th, 2018

    Bravo Sale za Dnevnik. Napisan iskreno ali tako da tebi bliskim otkriva neke aspekte tvoje privatnosti koje možda nisu primećivali, a one manje bliske zaustavljas kao branom, na faktima koje si izneo u Dnevnik,ne pružajući im mogućnost dubljeg zalazenja u tvoju privatnost. Čestitka.

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)