„Ja mogu, mogu sve, sa dvadeset i dve!“

Objavljeno 29.04.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 17 mins

Nedelja, 22. april 2018. godine

Nedelja, ujutro, a ja se budim oko sedam sati – što nije baš karakteristično za osobe mog uzrasta koje obično subotu veče provedu u gradu u nekoj diskoteci, pa im je nedeljno „’bro jutro”, zapravo tek posle podneva…

Možda bih i ja tako, ali razlog zašto nisam je što sam u poslednje vreme počeo profesionalno da shvatam svoje amatersko igranje fudbala. Treniram ga od 26. aprila 2004. godine, i fudbal mi je, uz fakultet – najvažnija obaveza kojoj sam posvećen. Kapiten sam Fudbalskog kluba „Mundial” (nije egoistično, nego da se razume zašto profesionalno shvatam fudbal i u niželigaškom rangu: trudim se da budem za primer saigračima), a za ovu nedelju, zakazan je lokalni derbi u 14. kolu Druge južnobanatske lige grupe „Sever” protiv mog bivšeg kluba, FK „Mladost” iz Vojlovice. Prvenstvo se bliži kraju, oni su drugi, mi treći, tri boda su ispred nas, a prve četiri ekipe idu u baraž za viši rang.

Moralno prihvatljivo mi je da ne slavim golove ili eventualnu pobedu, iz poštovanja prema svima iz „Mladosti”, jer sam tamo proveo dve sezone tokom kojih sam stekao brojna prijateljstva uz obostrano ogromno poštovanje. Utakmica počinje u 16.30 časova u Vojlovici, što znači da ako iskoristim savete profesionalnih fudbalera koji kažu da je najbolje imati poslednji obrok tri, četiri sata pred meč – treba da ručam oko 13 časova.

Utakmicu smo izgubili sa 4:3, a gledaoci su nakon meča komentarisali dve teme: 1) utakmica je prevazišla ovaj rang takmičenja po kvalitetu i uzbuđenjima zbog kretanja rezultata, lepih akcija i golova; 2) sudije i suđenje.

Srpski mentalitet nalaže da kad nam se desi neki neuspeh krivca tražimo u drugom, ne polazeći od sebe… Uvek sam se trudio da izbegnem tu priču „sudija nas pokrao”, uvek se trudim da pobedim pa onda pričam kako je moja ekipa ipak uspela da bude bolja od protivnika uprkos svim sporednim faktorima, kao što ću se i uvek truditi da ostanem dostojanstven u porazu i čestitam rivalu ako me pobedi. I neću pisati o sudijama, glupo mi je. Jedanput sam u mlađim kategorijama dobio direktan crveni karton zbog toga što sam sudiji u lice rekao sve psovke koje znam i nikad više. Ipak sam malo sazreo izgleda… Nek ide njima na čast kako su nas oštetili, naročito glavni sudija. Dovoljno mi je ono što mi je trener „Mladosti”, dakle, i moj bivši trener (koji sve njemu drage mlade momke oslovljava sa „sine”) rekao odmah po završetku utakmice:„Sine, mi nismo zaslužili da pobedimo, bili ste bolji od nas!” Boleo je taj poraz zbog svega ovoga još više do kasno u noć. Ali, idemo dalje, još uvek je najmlađa ekipa u ligi (čija je prosečna starost igrača 22 godine), FK „Mundial”, u igri za baraž i viši rang.

Ponedeljak, 23. april 2018. godine

Rane od nezasluženog i sudijski izrežiranog poraza se još uvek nisu zacelile, ali, proći će. Vodim se rečenicom „Ono što nas ne ubije – to nas ojača!”

Obično ponedeljkom budem fizički nefunkcionalan zbog mnogo pretrčanih kilometara na utakmici i svih fizičkih i psihičkih napora tokom nje. Dan sam proveo čitajući „Manifest komunističke partije“ i „Nemačka ideologija“ Marksa i Engelsa, jer u sredu imam vežbe iz predmeta Istorija moderne političke misli na Fakultetu političkih nauka, pa moram da se spremim za taj čas.

Sa koleginicom iz redakcije sajta Pančevo Si Ti otišao sam na događaj u kafe „Galeriji” pod nazivom „Kad porastem biću… ”, sa zadatkom da napišemo izveštaj, a na kom su članovi nevladine organizacije „Connecting” predstavili program za ovu godinu.

Na kraju dana, naleteo sam opet nekako na onaj čuveni slogan za podsticanje rađanja u Srbiji „Dosta reči – nek zakmeči!“ i, mislim se – trenutno nemam ni devojku, a kamoli ženu, da bih radio na Programu mera Vlade Republike Srbije za podsticaj nataliteta (ovo je baš glupkasto i paćenički, al’ takve su mi fore uglavnom… tužan smajli).

Utorak, 24. april 2018. godine

Sećam se kao da se juče desilo, a zapravo je bilo pre otprilike 15 godina – kao sedmogodišnjak sam gledao film „Groznica ljubavi“, što nije toliko bitno, koliko jeste pesma iz tog filma koju ću doživotno pamtiti i refren „Ja mogu, mogu sve, sa dvadeset i dve!” Tada sam razmišljao „Ih, koliko još vremena treba da prođe, da bih ja mogao sve, sa dvadeset i dve… ” Kad, malo po malo, evo ga, došao je i taj 24. april 2018. godine – dan kad ja postajem svemoćan i punim 22 godine!

Svake godine kada dođe taj 24. april, kao i svi slavljenici, samo želim „da mi rođendan traje što duže”, pa sam tako spavao samo dva-tri sata (Nikola Tesla bi rekao čak dva-tri sata, znam…) kako bih što više uživao u tom danu… Rođena sestra i najbolja drugarica su mi u ponoć napravile iznenađenje i dan je od prvog sklapanja kazaljki za mene počeo divno… A tako se i završio! Taman kad sam pomislio da je jedna osoba zaboravila da od danas mogu sve, sa dvadeset i dve – stiže poruka na samom kraju mog rođendana, u 23.59, jer je ova originalna osoba očigledno želela da zaista pomislim da sam zaboravljen, ali sadržina te poruke koja je počela nadimkom kako me samo ta osoba zove „Акишааа, pa srećan ti divan dan!!!“, učinila me je oduševljenim… Ništa lepše u životu nisam pročitao… Drhtao sam nasmejan! Nadam se da ćemo ispuniti tu zajedničku želju i otići u Madrid kad bude vreme za to… Hvala još jednom svim ljudima koji su mi ovaj dan učinili toliko lepim!

Sreda, 25. april 2018. godine

Koji je vaš najomraženiji datum? E pa moj je 25. april! Čoveče, ponovo treba još godinu dana da prođe da bi mi bio rođendan… Sreda je za mene najzauzetiji radni dan. Pomalo mamuran sam se probudio i otišao na trening u 9.00, na Sportskom centru „Mladost” – čiji naziv i sam govori koje doba svog života sam skoro svakog dana proveo na ovom mestu. Moja druga kuća. Čim sam se vratio svojoj prvoj kući, sišao sam sa sprata na kom živim dole kod babe i dede da zajedno doručkujemo, a dok sam otvarao vrata od dnevne sobe, kroz staklo tih vrata video sam televizor na kom deda ponovo pokušava brzo da promeni kanal, jer gleda „Parove”, a bolje da ne pišem kakvo mišljenje imam o televizijskim sadržajima koji ispiraju mozak gledaocima i zbog kojih sam se toliko puta raspravljao sa njim da ne treba to da gledaju baba i on.

Na fakultetu sam se zadržao od 11.30 do 19.00. U povratku svom Pančevu, iznervirao me je kondukter u autobusu, koji je malo neljubazniji od najneljubaznije osobe na svetu… Po godinama, rekao bih da je blizu penzije (ili je možda baš zato hronično bezobrazan, jer su penzioneri skoro dobili povećanje od čak 1,25 odsto (!) pa je shvatio koliko će materijalno raskošan život imati uskoro). Tretira ljude kao neprijatelje. A posao mu spada u uslužnu delatnost! Pa, mislim se: kako ti prema nama – tako ću i ja prema tebi. Imao sam povratnu kartu i zgužvao sam je toliko, da mu je bilo neophodno bar pola minuta da je otvori i prekontroliše. Evo mu slogana – „Dosta bezobrazluka – nek autobus ispuni moja ljubaznost kao muzika!” (još jedna glupkasta fora?)

Četvrtak, 26. april 2018.

Bio je ovo dan za opuštanje… 26. aprila 2004. godine, rođendanski poklon za moj osmi rođendan bio je da počnem da treniram fudbal. Tog dana sam otišao na prvi trening i zaljubio se u svoju najveću ljubav – fudbal. Prvi dres mi je bio od legende FK „Partizana” Saše Ilića.

Veličina glave mi sa osam godina baš nije bila srazmerna sa telom, kao ni dres

Stoga, danas sam nakon vežbi iz Savremene političke ekonomije na fakultetu, odlučio da sa kolegama odem na utakmicu „Partizan” – „Radnički” Niš. Budući da će ove sezone najverovatnije najveći rival da osvoji titulu u prvenstvu, imali smo dovoljno razloga da sa zapada ironično „vređamo” upravu, trenera, neke igrače i sudije… Ali, ono što je bio glavni utisak sa utakmice (osim pobede mog „Partizana”), jeste i ulazak u igru fudbalera sa brojem 22 (ja mogu sve, sa dvadeset i dve?) na dresu. Malobrojni gledaoci su ustali i pozdravili 40-godišnjeg kapitena, koji na kraju sezone završava karijeru… Navijači su mu posvetili pesmu „Ja bih da igra još malo, jer je Sale samo jedan, i do njega mi je stalo, meni je vredan!”

Ulazak Saše Ilića u igru

 

 

 

Tako da, koincidencija da baš 26. aprila kad sam počeo da treniram fudbal i to baš u Ilićevom dresu sa brojem 22 – dakle, dva dana nakon što sam napunio dvadeset i dve – ostvarena je ovog četvrtka kada sam ga 14 godina kasnije pozdravio velikim i dugim aplauzom. Tokom povratka svom Pančevu, u autobusu me je uslužila ljubazna kondukterka, kojoj sam dao povratnu kartu sa osmehom i bez gužvanja!

Petak, 27. april 2018. godine

Prvi alarm zazvonio je u 7.00 i označio da je vreme da se probudim i odem na predavanje na fakultetu. Tokom putešestvija do Voždovca, na Slaviji mi je po ko zna koji put na pamet palo „Srbija – jer je u ljubavi, ratu i kružnom toku sve dozvoljeno!” (još jedna glupkasta „fora”, obećavam da je poslednja!) Ni na Autokomandi ništa bolje…

Predavanje je bilo zanimljivo, a pomisao da je petak, pa još sunčan dan, dodatno me je oraspoložilo. U povratku svom gradu na Tamišu, ljubazni kondukter mi je rekao sa osmehom čarobne reči koje otvaraju gvozdena vrata – „izvolite”, „hvala” i „molim”. Na treningu od 18.30 časova, vežbali smo završnicu i šut na gol zbog sutrašnje utakmice.

Izgleda da se smiruje tenzija na Korejskom poluostrvu – dobro je! Ovog petka, učio sam i za kolokvijum iz Filozofije… Platon, Aristotel, Sokrat, Heraklit, Kant, Spinoza… „Biće jeste, a nebiće nije. Biće nije moglo nastati, jer bi u tom slučaju moralo postati ni iz čega. Kada bi biće nastalo ni iz čega, onda bi nebiće moralo da bude nešto da bi iz njega moglo da nastane biće.” Uf! Ova definicija podseća na retoriku ministra policije, doktora (!) Stefanovića, poznatijeg kao Nebojša iz Beograda.

Subota, 28. april 2018. godine

Dan sam započeo najranije ove nedelje, ustao sam u 4.30 da bih gledao svoj omiljeni NBA klub, „Oklahoma Siti Tandere”. Izgubili su i ispali iz plej-ofa… Biće bolje sledeće sezone.

U 10.00 časova počela je radionica o reportaži u Omladinskoj školi novinarstva „Omnibus0 i bilo je baš zanimljivo. A onda je na red došla ponovna profesionalna priprema za moje amatersko igranje fudbala. Ručak tri sata pred utakmicu, psihološka priprema takođe…

Ponovo derbi, igramo protiv direktnog konkurenta za baraž koji je dva boda iza nas. Poluvreme 0:3 za njih, katastrofa… Kraj – 3:3, uz neverovatnu želju, trud, zalaganje… Trener nas je maksimalno motivisao na poluvremenu, dogovorili smo se da damo sve od sebe jer jedino tako možemo da se pogledamo u oči u svlačionici na kraju utakmice – ostavili smo „srce na terenu” i zaslužili da čak i pobedimo na kraju koliko smo šansi imali. Mladi smo, proći će ti padovi koncentracije i može da bude samo još bolje u budućnosti!

Ovu subotu veče, proveo sam u gradu za razliku od prethodne. Filozofijo, izvini, ipak je potrebno proslaviti ovakav preokret i to što smo korak bliži baražu, jer je bilo najvažnije da ne izgubimo. Hvala vam saigrači, voli vas vaš kapiten!

Osećam se baš zadovoljno kako sam odradio obaveze tokom ove nedelje – izgleda da stvarno mogu sve – sa dvadeset i dve!

Autor naslovne fotografije: Zoran Trbović

Ostavi komentar

  • (not be published)