Između rolnica sa cimetom i mafina

Objavljeno 28.04.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 12 mins

Nedelja, 21. april 2019. godine

Bude me sestrini povici koja kroz sobu protrčava skupljajući stvari, kasni na trening. Ostatak prepodneva  prolazi mi zavijen u veo pospane magle. Prethodne noći, ili bolje reći jutra, spavala sam samo nekoliko sati, posledica odlaska na salsa žurku u Beogradu sa drugaricama, i ako u početku nisam bila za to, lep provod dokazao mi je da se nekad isplati imati super tvrdoglavu najbolju prijateljicu. Dok planiram ostatak dana, pevušim pesmu grupe Jinx „Tamo gdje je sve po mom” (jedinu koju sam znala u sinoćnjem izlasku i jako neobičan izbor za plesanje salse). Kako bi iskoristili zagrejanu rernu dogovaramo se da ja napravim kolače. Izbor pada na rolnice sa cimetom, te pola sata kasnije nalazim sebe do lakata u testu. Za ovu švedsku poslasticu, koja ima i svoj dan, 5. oktobar, saznala sam kada sam počela više da istražujem skandinavske običaje. Pronađeni recept ispostavio se kao brz i lak, pa je brzo uvršćen među ostale koje stalno koristimo (a i jako dobro idu uz čaj). Popodne je rezervisano za učenje, ili u ovom slučaju pokušaj toga. Ispostavlja se da je mnogo teže koncentrisati se na nacionalni romantizam Skandinavije ako usput sve vreme zevaš. Dan završavam sklupčana u fotelji gledajući na TV-u sa ostatkom porodice poslednji deo Hari Potera i slušajući sestrino gunđanje zbog broja ubijenih likova: ,,Da, znala sam da će umreti ali to i dalje nije fer”.

Ponedeljak, 22. april 2019. godine

Dan mi započinje već u 6.15, da bih se jednu šolju čaja kasnije već našla na stanici. U autobusu sa radija sviraju Piloti „Kada sanjamo“. Na sledećoj stanici pridružuje mi se T. kao i skoro svakog ponedeljka, dok nas zajednička drugarica rafalnom paljbom poruka obaveštava da nema teorije da stigne na ovaj autobus. Na putu za Beograd zahvaljujući opuštenom razgovoru ovaj dan se čini već malo podnošljivijim. Pauzu između predavanja provodim u Studentskom parku sa nosem zabodenim u knjigu. Ovaj put odabrala sam roman „Boja magije” pa naredna dva sata provodim izgubljena u svetu velike kornjače A’Tuin, čarobnjaka i (samo)hodajućih sanduka. Popodne me A. zove na fiksni, po njenim rečima i njena baba se češće javlja na mobilni od mene, i dogovaramo se da šetamo Tašu. Lepo vreme učinilo je da Narodna bude poprilično popunjena različitim tipovima ljudi i njihovih pasa, što je uzrokovalo malo više „Ivona, oteraj to kuče” nego obično. Ponedeljkom uveče svi se okupljamo oko televizora da gledamo kviz „Potera”. Ove nedelje tragač je Milinković, koji nam je svima omiljeni, pa ne možemo da rešimo za koga u stvari navijamo.

Utorak, 23. april 2019. godine

Ovog jutra imam vremena pa dnevnu rutinu obavljam bez žurbe, skrolujući kroz najnovije vesti na internetu. Kasnije, nešto što je počelo kao potraga za beleškama (znam da sam taj folder sačuvala tu negde), završilo se razgledanjem starih fotografija. Ne dugo potom u tome mi se pridružuju i sestra i mama. Smenjuju se slike rođendana, matura i ekskurzija. Hana, nakon nekoliko smešnih fotografija svojih drugara iz vrtića, konstatuje da sada definitivno ima materijal za ucenjivanje. Popodne se fokusiram na domaći, treba pročitati nekoliko članaka na danskom.Teme kojom se bavimo ove nedelje su dijalekti i međuskandinavsko sporazumevanje. Čitam o tome koliko Šveđani razumeju Dance (i obrnuto) i gde se Norvežani, koji su vekovima bili pod vlašću oba naroda, nalaze što se jezika tiče. Sa drugaricama iz grupe dogovaram se oko usmene prezentacije koju treba da spremimo za danas. Naša tema je južnojutlandski dijalekat a ja biram da se bavim zabavnim činjenicama. U svrhu istraživanja slušam i muziku na ovom neobičnom dijalektu. Na kraju pronalazim i gomilu reči koje se skroz drugačije kažu: ’Mojn’ kao pozdrav umesto ’Hej’. Tek uveče krećem na predavanje, što bi moje drugarice rekle večernja škola, dok slušalice na ušima i pesma ”Don’t you forget about me” blokiraju zviždanje košave. Lektor na kraju predavanja shvata da je zaboravio na naše prezentacije a ja i drug, koji takođe nije ljubitelj usmenih izlaganja, kroz smeh ga uveravamo da je sve uredu. Čuje se zvono za kraj časa kako bi i poslednje studente isterali sa faksa. Nekada mi se i dalje čini da sam još uvek u srednjoj školi.

Sreda, 24. april 2019. godine

Novo jutro, novo predavanje za ranoranioce. Prva pesma dana na mp3-u je ”We’ll be the stars” i ona svira dok posmatram kroz prozor autobusa okolinu koja promiče. Ovo bi verovatno delovalo više kao muzički spot nego jutarnja rutina, da gore pomenuti autobus nije ATP koji tandrče kao da će se svakog časa raspasti.

Nakon predavanja preko raskopanog Trga Republike krećem ka hramu Svetog Save. Tamo se nalazim sa A. kako bismo proslavile kraj njenog ispitnog roka i zasladile se palačinkama. Nešto kasnije nas dve site, i poprilično ubeđene da će mo dobiti dijabetes, zgranuto gledamo u susedni sto. Momci koji sede za njim upravo su poručili izazov i sada imaju pola sata da pojedu palačinku sa svim mogućim dodacima, a ako u tome uspeju dobijaju je besplatno. Nismo ostale do kraja da vidimo da li su uspeli, ali smo u jedno poprilično sigurne a to je da će im biti muka. U povratku na stanici srećemo dve drugarice, kroz razgovor polako dolazimo i do teme „nestanka goriva” od pre deset dana. Još dve osobe koje je to poremetilo, lista se produžava: kašnjena, propušteni ispiti ili u najmanju ruku osobe koje su ostale nasukane u Beogradu.

Uveče se u centru nalazim sa An. pre nego što otputuje za praznike. Košava se smirila pa vreme provodimo šetajući dok ne dođe vreme za moj čas salse. Dok se pozdravljamo kod biblioteke pita me kako me ne mrzi da još idem i na trening. Moj odgovor „O, i mrzi me, ali sam jednostavno tvrdoglava“. Malo je reći da sam se obradovala krevetu.

Četvrtak, 25. april 2019. godine

Prvi dan prolećnog raspusta. Prepodne provodim u gradu sa mamom, obavljamo prazničnu kupovinu. U jednoj od radnjica čuje se ”Eternal flame“ i devojka na kasi i ja počinjemo da pevušimo. Kod kuće radim na sređivanju beležaka kada me A. pozove (ovaj put me je dobila iz prvog pokušaja). Pola sata kasnije Taša nas šeta kroz Narodnu baštu. Zahvaljujući sladoledu i tome koliko vreme brzo prolazi kada uživaš, naša kratka pauza od učenje pretvara se u ne baš tako kratku (A. se buni, i kaže da stvarno moramo da počnemo da navijamo alarme). U 9 smeštam se ispred televizora, čeka me nova epizoda „Uvoda u anatomiju”, nakon koje sledi i „Vatrogasna stanica 19”.

Petak, 26. april 2019. godine

Uspavala sam se pa ustajem tek oko 10. Dok doručkujem posmatram sliku crkve sa dva tornja koja leži na polici. U pitanju je poklon koji smo nakon nekoliko sati traženja odabrali za sestru od strica koja za praznike dolazi iz Amerike. Nešto da je podseća na naš mali grad. Veliki petak je što znači farbanje jaja. Baka nam se pridružuje oko 16 sati i sto je uskoro ispunjen posudicama sa različitim bojama. Nakon što je pronjuškao oko stola, mačak je ipak rešio da ne želi da rizikuje da završi obojen pa se sklanja na bezbedno u spavaću sobu. Ja pokušavam trik koji sam videla na internetu praveći šare toplim lepkom, blago je reći da baš i nije uspelo – jedno jaje manje. „Pogledajte kako je ova boja lepo ispala” – krc – dva jajeta manje. Tog popodneva izlazi nova pesma moje omiljene pevačice Beth Crowley ”Too late for me”, gledam spot dok Hana preko mog ramena pokušava da vidi šta to slušam. Veče provodimo pokušavajući da rešimo šta ćemo da gledamo. Na kraju TV ostaje na nekom skroz desetom takmičenju u kuvanju, zlatna sredina.

Subota, 27. april 2019. godine

Hana je danas na takmičenju u duatlonu pa je stan tih. Mačak mi „pomaže” oko nameštanja kreveta da bi se zatim zavukao ispod pokrivača i tu zaspao. Prsti su mi i dalje plavi od boje za jaja (koja je izgleda izdržljivija od nekih mojih lakova za nokte). Kasnije krećem sa pravljenjem čokoladnih mafina – moj doprinos sutrašnjem porodičnom ručku. Zbog kišovitog vremena rešavam da ostanem unutra i gledam film. „The Bridge”, sladak ali pomalo kliše film privukao mi je pažnju: knjige, romantika i božićna tema u sred aprila, što da ne? Večeramo zapečene rezance, a Hana pokušava da nas ubedi da igramo cluedo pre spavanja. Grupa Parni valjak svira „Sve još miriše na nju” sa zvučnika u pozadini. Gospođica Skarlet, svećnjakom, u kuhinji.

Autorka je knjiški moljac sa slušalicama na ušima, izgubljena među tipkama tastatura na danskom i engleskom

Ostavi komentar

  • (not be published)