Ima nade

Objavljeno 10.02.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 17 mins

Nedelja, 3. februar 2019. godine

Nisam bitna, pišem dnevnik jer me je Nenad zamolio. Živim daleko od Pančeva i Srbije, ali u poslednje vreme razmišljam često o Srbiji, Beogradu, protestu. Iznova i iznova, postoji duboki raskol između (bar) dve Srbije.

Jedna Srbija odana je vladajućem režimu i vezana za njega. Mnogi iz te grupe očekuju ili već dobijaju privilegije i koristi, a neki su samo kompulzivni da brane vladajuću kliku bez ikakvog kriticizma. Postoji i ova druga Srbija, gde se nalazi većina ljudi koje poznajem, a u tu grupu uključujem i sebe. Ta grupa očekuje da se politika ne meša u aspekte privatnog života. Očekuje da država i sistem funkcionišu kada su na vlasti i „ovi” i „oni”. Da država i institucije podjednako tretiraju sve građane, bez korupcije.

U panici da moram da pišem o nečemu veoma važnom, šaljem imejl svom bratancu Urošu, doktoru istorije, i pitam ga da li postoji neki period u srpskoj istoriji kada je narod bio složan? Znamo da tako nije bilo za vreme Miloševića, ni Tita, ni za vreme Drugog svetskog rata. Stiže mi povratni imejl u roku od 10 minuta. Iako očekujem pesimistični odgovor, rezultati nisu tako loši. Narod u Srbiji bio je udružen po izbijanju Prvog srpskog ustanka 1804. godine, ljudi su bili jedinstveni u želji za oslodođenjem i ujedinjenjem; zatim, prilikom stvaranja Jugoslavije od 1914. do 1928. godine. Srbi u Austriji su stotinama godina imali zajednički cilj: da dobiju svoju teritoriju u carevini i Srpsko vojvodstvo. U ključnim pitanjima retko je bilo nesloge, ali u pogledu načina uvek. Ima nade.

Uveče sam odgledala poljski film „Hladni rat” („Zimna Wojna”, reditelj Pawel Pawlikowski) i još mi u ušima odzvanja divna poljska narodna pesma „Dwa serduszka”. Slovenski narodi se međusobno ne podnose i ne poštuju. Pogledajte film ako budete imali prilike.

Deca su dobro, dan je bio uspešan.

Ponedeljak, 4. februar 2019. godine

Čak i posle 10 godina, i dalje mi je žao što idem rano na posao, ne vidim decu ujutro. Negde oko 9 sati, poziv od tate: „Teodora, mama je opet pala i polomila je ruku na istom mestu.” Mama je provela ceo dan u hitnoj, a Peđa i ja smo se smenjivali na po dva sata kako bismo sve stigli.

U međuvremenu, policajci su uveli pacijenta u prijemnu sobu do naše. Mogu sve da vidim, ali čini mi se da ne žele da čujem o kome se radi. Lekari dežuraju ispred. Sve vreme šapuću i proveravaju pogledima da li ih čujem. A ja sam se pretvorila u prijemnik, jer konačno se nešto zabavno dešava u bolnici. U užurbanoj panici prolazi jedan čovek kojeg poznajem iz kraja, ima ozbiljan podliv ispod oka. Mislim da je reč o tati školske drugarice mog sina. Otvaram Fejsbuk i saznajem da je i moj prvi komšija isto u hitnoj pomoći jer su mu krenula dva kamena iz bubrega.

O čemu se radi danas? Porodica Kostine drugarice putem Fejsbuka apeluje na sve komšije iz Zapadne Filadelfije da im se pomogne oko hrane i prevoza u ovim teškim trenucima dok se tata oporavlja. Mislim da je sigurno tridesetak ljudi odgovorilo potvrdno. Ljudi uvek žele da pomognu kad treba. Pitam se da li bih apelovala za pomoć ili bih po svom običaju sve gurala sama i čekala da se neko ponudi, neko ko baš ima vremena? Ljudi koji traže, dobijaju. Ljudi koji su glasni, čuju se.

Mamina ruka je sanirana, doktori nisu najsrećniji, razmišlja se o operaciji.

Uveče nam se javio kum. Predlaže da zajedno iznajmimo kuću na Floridi tokom aprilskog raspusta. Rentiranje nije preskupo, delili bismo troškove, ali avionske karte za nas petoro jesu preskupe. Da vozimo 1300 km? Kako Nemci i Šveđani idu na more u Grčku? Peđa potvrdno klima glavom. Ima nade.

Utorak, 5. februar 2019. godine

Utorkom idem ranije na posao da bih radila sat vremena sa sinom moje direktorke. Pol je tridesetogodišnjak i ima neverbalni i verovatno najteži oblik autizma. On ne govori, ima dispraksiju, što znači da voljno i namenski ne može da kontroliše pokrete svog tela. Dispraksija obično ide uz autizam, te mu je zato teško da pokaže da razume šta ste ga pitali i da uradi ono što je naučio, kao npr. da se sam obuče i da obavi sve ono o čemu mi uglavnom i ne razmišljamo. Ima mnogo nevoljnih radnji, mora stalno da izgovara neke besmislene reči, a svestan je svega.

Pol inače komunicira tako sto kuca reči na laptopu, a za sebe kaže da je typer (kucač). Pol kaže da je autizam veoma frustrirajući jer sve razumete i znate, ali nemate kontrolu nad telom – ono se ponaša kako hoće, obično repetetivno, nevoljno, a ponekad autoagresivno i agresivno. Često se sa njim susrećemo, a on nam kucanjem na laptopu objašnjava kako da ga preusmerimo nazad na plan (resetujemo) kad krene u neke opsesivne radnje. Pol je jedan od motivacionih govornika za ostale ljude sa autizmom – promoviše kucanje na laptopu kao način na koji osobe sa autizmom komuniciraju sa svetom.

U Pensilvaniji, gde žive, nije bilo adekvatne škole za Pola kad je bio dete i svi su ga smatrali duboko mentalno retardiranim i autističnim, te je njegova mama odlučila da osnuje svoju školu za decu sa autizmom koja ne govore. Školu u kojoj će deca učiti osnovne predmete, kao i njihovi vršnjaci. Školu u kojoj će deca pored nastavnika imati svakodnevni rad sa terapeutima. To je bio moj prvi posao i još uvek tamo radim jer veoma cenim svoju direktorku i njenu borbu protiv sistema. Melinda je jedna od najsnažnijih ličnosti koje sam ikada upoznala. Ima nade za osobe sa autizmom da komuniciraju.

Sreda, 6. februar 2019. godine

Danas je dan za posete doktorima u vezi sa maminom rukom. Vozila sam 80 km do tamo i nazad. Peđa je morao da vozi do Vašingtona kako bi u Ambasadi Srbije overio par dokumenata, i overio je 450 km u oba smera. Ne smem da razmišljam o niskoj ceni goriva ovde.

Živim u Americi, a maštam o Kanadi. Nekako nemam sreće sa zemljama. Osećam se kao nomad izgubljeno. Rođena sam u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. I sada, kada me pitaju odakle sam, ja i dalje odgovaram da sam iz Jugoslavije.

Iz Srbije sam otišla 2004. da bih se pridružila svom suprugu Peđi, koji radi kao profesor-docent na Pensilvanija Univerzitetu u Filadelfiji, gde je naučnik pri radiologiji. Moj odlazak se desio tačno godinu dana posle ubistva premijera Đinđića. Iako nisam imala plan za odlazak iz zemlje, nekako se sve namestilo. Kada se desio atentat, bilo je jasno da je ideja o „uređenoj” Srbiji, koja će se izgraditi na temeljima pokajanja i grešaka posle raspada Jugoslavije, pogrešne nacionalne politike, izgubljenih ratova i teritorija, bombardovanja, zapravo moja iluzija.

„Tesko onome ko upali svetlo u Srbiji”, govorio je Zoran Đinđic. U trenutku kada se u Srbiji upalilo svetlo da se vidi šta sve treba da se uradi i počisti, ispaljen je metak u leđa premijera. Posle decenije vladavine onih koji su iskoristili očaj i polet pobunjenog naroda, i koji su došli na vlast nakon krvavih devedesetih, bilo je sve potpuno jasno. Ko god vladao Srbijom – da li se zvao SPS, DS, DSS, SNS – cilj mu je bio da se lično obogati i da obezbedi svoju decu i bližnje, za vek vekova. I zato, samo napred! Zahtevajte promene! Uvek postoji nada!

Četvrtak, 7. februar 2019. godine

Danas je na moj posao došla Jeannetta Burpe, kraljica senzorne integracije, koja je moja mentorka. Raditi sa decom sa autizmom veoma je izazovan zadatak jer ne postoji formula koju možete uvek primeniti. Svako dete je svoja priča.

Imamo jednog učenika koji nikako ne može da bude sa ostalom decom. Čim čuje glas drugog deteta, vrišti iz sve snage, te pravi neverovatnu buku i haos, pri čemu je njemu najteže. Dženeta je shvatila da on nije spreman za grupni rad i da rad u grupi mora da bude kontrolisan pod njegovim uslovima.

Sjajan dan na poslu. Kod kuće – zanimljivo veče. Deca su završila domaći na vreme, pa su čitali knjige najveći deo večeri. Onda je došao sveštenik da nam osvešta kuću (jedanput godišnje). Spremila sam neke kobasice sa salatom, ali moja deca navališe kao da ih ne hranim – pojedoše čitavu turu u vazduhu dok sam spuštala tacnu. Jedva da sam uspela da ponudim protu i protinicu sa okrajcima. Izvinjavam se i pravdam da ih inače hranim. Izgleda da moram da ih naučim kako da se ponašaju za stolom, a možda i da skuvam meni omražene kobasice još kojom prilikom, a ne samo kad dolaze gosti. ☺

Naš prota, rođeni Kanađanin srpskog porekla, puštao je deci scene iz fima „Cerska bitka” i pričao im anegdote o čuvenom guverneru Narodne banke Aleksi Spasiću. Deda je uživao u pričama. Peđa i ja – onako. Da li je tačno ili ne, ali priča glasi da je tadašnji kralj Milan Obrenović tražio novac za izgradnju crkve, a guverner Aleksa Spasić odbio je njegov zahtev uz obrazloženje: „Žao mi je, vaše visočanstvo, ali nema para za crkvu. Štednja”. Još je dodao da je Aleksa Spasić bio izraziti liberal, te da je isticao važnost dobrih ustanova za blagostanje naroda i kritikovao je despotizam. Vidite da ima nade.

Petak, 8. februar 2019. godine

Petak je dan kada na poslu radim Rapid Prompting Method. To je jedna od metoda učenja dece sa autizmom komunikaciiji. Prvo moram ja da naučim lekciju, pa tek onda podučavam decu. Vežbanjem moždanih vijuga odlaže se demencija za nekoliko godina.

Jedan od mojih omiljenih učenika nije bio raspoložen za rad – ofrlje je spelovao. Pokušavala sam da ga organizujem tako što sam mu davala jasne instrukcije kako da nađe slova na tabeli – kako da pomeri ruku nagore, ulevo, itd. Predložila sam vežbu rimovanja kratkih reči i to mu je pomoglo. Posle je uspeo da završi lekciju i da mi odgovori na nekoliko pitanja bez ikakve pomoći. Uživam u svom poslu.

Sa druge strane, jedan od naših učenika nije baš najbolje. Postao je agresivan, te uz sve intervencije ne može da se kontroliše. Svi pomažemo njegovoj samohranoj majci da spreči eventualno smeštanje u ustanovu. On je jedna divna duša.

Decu sam dočekala iz škole, i to najvise volim! Stigli smo na sve aktivnosti i još smo se sreli sa našom starom prijateljicom koja se preselila u Orlando. Divno veče. Treba se boriti, ima nade!

Subota, 9. februar 2019. godine

Subota je i ja idem na posao. Kao i većina ljudi ovde, obavljam dva posla. Radim i nedeljom. ☺

Pet sati nedeljno radim ranu intervenciju. Viđam decu po kućama, uglavnom decu do tri godine i one mališane koji se školuju od kuće u tzv. sajber školama. Javne škole u Americi su u krizi, sve su lošije, tako da obrazovanje dece u privatnim školama postaje sve česća odluka roditelja. Naravno, te škole ne mogu da priušte ljudi srednje niže klase (gde ja pripadam), nego samo viša srednja (sa zaradom preko 250.000 dolara godišnje) i, naravno, bogati ljudi.

Već u 11 sati sam se vratila i nastavila sa kućnim aktivnostima sa decom. Danas pravim ručak sa sinom – on će biti glavni kuvar, a ja ću mu pomagati.

Pogledala sam snimke protesta iz Pančeva na kojem su govorili profesor Markuš i Marčelo. Energija je tu. Trolovi, ostanite kod kuće, ne smetajte njima ili bar pevajte pesme. Botovi, isključite vaša naređenja i pridružite se komšijama i sugrađanima. Niko ne želi loše, samo dobro, i jednaka prava za sve, pa i za vas. Dođite ili bar ne smetajte. Pustite život i uvek budite za mir. Divan dan! Vredi se boriti.

Autorka radi i živi sa svojom porodicom u Filadelfiji, a u slobodno vreme peva slovenske grlene pesme sa Slovenskim ženskim ansamblom Filadelfije

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)