Gola dupeta, sise i seks na poslu

Objavljeno 04.03.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 17 mins

Nedelja, 25. februar 2018. godine

Odvalio sam od spavanja do pola 9, probudio me umilni glasić: „taaata, meeeto!”… Moj sin Uroš… uglavnom odspava do 9, čak i 10, ali to uglavnom nije slučaj kad ne idem na posao, ali ne smeta mi, štaviše… svakako sam navikao da ustajem oko 6. Napolju je opet jezivo hladno, ne pratim medije i nemam pojma kakva je prognoza, ali ne sluti na dobro. Zorana je morala i danas na posao, Uroš i ja ostajemo kod kuće. Dobrih sat vremena smo crtali, zadivljujuće da bilo šta toliko drži pažnju dvogodišnjaku! Pažnja popušta pa prelazimo na svirku! Lupamo bubnjeve i pevamo. Jedan sat, vreme za Urošev spavanjac, sam je tražio svoje omiljeno ćebence na zvezde i ortaka Mumana (majmuna) i popeo se sam u kolica da ga uljuljkam… Nije se još ni smestio a majstor je došao da popravi bravu na ulaznim vratima zgrade koju je juče neko razdrndao. Živimo u prizemlju, prvi stan do ulaza… burgija pa čekić, na smenu. Evo je i baka Roza s ne znam kog sprata, priča majstoru istoriju kvarova svega u zgradi. U dnevnoj sobi jasno čujem svaku reč sa hodnika, prokleti Kotež 2… Pojačao sam muziku, upalilo je! Uz malo pevanja, sve tiše i tiše, zaspao je. Sad treba spremiti ručak, a ne probuditi dete, no već sam istreniran, poput nindže… Krećem se po kući bešumno, otvaram škriputavi kredenac, vadim šerpe, escajg, kesu s testeninom, ma i kenjam bez i jednog zvuka.

Nismo mrdnuli iz kuće skoro ceo dan, odlazak do prodavnice se ne računa. Javlja se drugar, svratiće na kafu sa ženom i ćerkicom od godinu i po… „Dolazi nam Aki, Uroše…” Kakvo ushićenje! „Aći, Aći!!!” Kao da se nikad ništa uzbudljivije nije desilo… Akira je Uroševa „devojka”, polu-Japanka. Kad su stigli odjednom su mu postale zanimljive sve one igračke koje nikada ni ne pogleda, do fascinantnog trenutka kada se Aki ukakila, pa smo je kupali i presvlačili… Nakon toga je jurcao za njom, cmakao i mazio… Šta ti je moć gole guzice! Posle razlaza, rutina… večera, kupanje, šuškanje, i kolektivna nesvest… treba ustati ujutro za šljaku.

Ponedeljak, 26. februar 2018. godine

Kao i svaki radni dan, ispred ulaza čekam koleginicu Hakri da nas vozi na posao, živi ulaz pored. Prvo vozimo njenog klinca Nidžu u vrtić, pa usput pokupimo koleginicu Vanju i šefa Mihrudina. Parkiramo „na mufte” kod „Pančevca”, pa hvatamo par stanica neki bus ka gradu. Stižemo u ofis uvek knap… Nije loše to radno vreme od 8:30. Sviđa mi se u ofisu. Potkrovlje stare zgrade u centru BG-a, prijatna atmosfera, mlada ekipa dizajnera, mahom umetnički nastrojeni ljudi, uvek neka lepa muzikica. Posle brda godina kojekakvih poslova napokon zdravo okruženje!

Upisao sam auto-školu, danas idem na prvo predavanje. Trebalo je da počne u 6… U Pančevo stižem s posla oko pola 6 i tačno se sve uklapa, ali je pomereno predavanje od 7.

Kafe „Mama” je blizu, idem na kafu, treba ubiti sat i po vremena.

Tamo me sa vrata dočekuje gazdarica – „E, baš mi ti trebaš!” Pred otvaranje kafića sam im kredom ispisivao menu po zidovima, treba ponovo da im se radi nova ponuda na zidu, neke fensi limunade s ukusima. Da, ručno, i da, kredom… tako da ne morate da pipate da biste proverili, jer vidim da su mnogi proveravali… U stvari, pipajte, jer šta bi bio čovek da nije radoznao, uostalom više posla za mene!

Prvi čas vožnje prolazi valjda dobro, nemam pojma, u životu nisam imao dodira sa vožnjom, ne znam apsolutno ništa vezano za automobile… u grupi ima dvadesetak ljudi, mahom srednjoškolci, mislim da sam najstariji tamo. Instruktor temeljno i lepo to sve priča, u principu mi je sve jasno iako sam jedini kome je prvi čas, pa se, pored toga što sam operisan od cele te priče, malo osećam kao s Marsa.

Zorana završava s poslom u isto vreme kad i ja sa školicom, idemo zajedno kući… Klinac nas dočekuje s pištoljem i upucava nas oboje, svi padamo, pa i on, i valjamo se po podu.

Pištolj mu je poklonila ona ista baka Roza s ne-znam-kog-sprata za Badnje veče, tj. za korinđanje koje smo potpuno iskulirali, al’ nam je baka Roza sutradan zvonila na vrata i svejedno ostvarila svoju nameru.

Utorak, 27. februar 2018. godine

Hakri javlja da je Nidža zaradio upalu uha i ne ide danas na posao te moram busom… Napolju veje sneg i šiba vetar… sad se ni meni ne ide igde. Kasnim na posao skoro sat vremena, ali neću o GSP-u i ATP-u… Ispostavilo se da su svi živi zakasnili, pa kao nikom ništa, a frka je oko rokova, mora da se „utegne” polovični materijal za nekakvu prezentaciju, a pritom je poslodavac insistirao da izgleda „SEKSI”. Na pauzi odlazim do Maxija po neku klopu, u pozadini neka, verovatno prva verzija „Is This Love”, vraća mi raspoloženje.

Ako neko ne zna, to vam je ono: „Izdislav, Izdislav, Izdislav Vorafile…“

Zaglavih na poslu do 6, u BG-u standardni kolaps (jer sneg), pa se spuštam peške do mosta… dok sam stigao kući, dok smo klopali svo troje i izređali za kupanje, već je bilo 11 uveče… nesvest.

Sreda, 28. februar 2018. godine

Čekam Hakri ispred ulaza da krenemo put BG-a, mačke koje žive u ulazu su me spopale da se maze. I keruša Maza, takođe stanovnik istog ulaza, pridružuje se… sav sam dlakav od njih i na pečate od njihovih mokrih šapica. Kupimo Mihrudina i Vanju i krećemo. Na poslu standardna gužva, danas je ta neka prezentacija, no ne glavimo duže. Ali opet imam čas vožnje posle šljake pa imam sat vremena lufta… Uz kafu kod „Mame” čeprkam po netu i nalećem na vrlo prigodnu informaciju: Na današnji dan (28. 2. 1973.), pre 45 godina, objavljen je kultni album „Dnevnik jedne ljubavi”.

Simpatične su mi te „Na današnji dan” zanimljivosti. Takođe je 1939. izašao prvi broj časopisa „Politikin zabavnik”.

Posle auto škole idem po Zoranu, ali joj neka mušterija kasni, i kući stižemo posle 9. Uroš nas dočekuje već u predsoblju iza neke police, da se igramo „gde siii” i ne želi da prestane. Mama prekida ludu zabavu jer pocrkasmo gladni. Posle klope bih se najrađe preturio i zaspao gde god i kako god da padnem.Tuširanje će da sredi stvar, ali ja uvek poslednji stižem na red za kupatilo… Uvek prvo kupamo Uroša, pa se Zorana sređuje dok se nas dvojica šuškamo ( tu je kriza najgora, treba ostati budan dok se mazuljamo u krevetu uz prigušeno svetlo), pa Zorana preuzima šuškanje, a ja napokon stižem na red. Tad se uglavnom rasanim kad njih dvoje već popadaju… Uroša uvek ja nosim u krevetac. Sad je počeo da traži da ga češkam dok ne zaspi. Uzme mi ruku i stavi sebi na leđa, vrat, kosu… ili samo zavrne rukav i kaže: „Tu!” Ume to da potraje i više od pola sata, pa ta jednolična repetativna radnja, dok on zaspi, i mene uspava. Danas se sve to odužilo, uhvatila nas ponoć… Razlaz.

Četvrtak, 1. mart 2018. godine

Posao standardno… malo mi se već otegla ova nedelja, ova frka na poslu zamara. Pre par nedelja nisam preležao prehladu i malo me je sve to iscedilo, još je i debeo minus, spominjali su nekih -20 u toku noći… Bljak!

Na današnji dan rođeni: Stanislav Vinaver (1891.), Harry Belafonte (1927.) i Džastin Biber (1994.)
1966. – Posle tri i po meseca leta, na Veneru se spustila sovjetska „Venera 3”, prvi vasionski brod koji je prispeo na neku drugu planetu.
1979. – Philips je na konferenciji za novinare u Ajndhovenu predstavio prototip optičkog digitalnog audio diska.
1983. – U Cirihu, Swatch Group AG predstavlja javnosti prvi svoč sat.

Takođe je danas National Pig Day i Nacional Peanut Butter Lover’s Day.

Zorana mi javlja da je Uroš kakio u nošu (prvo uspešno korišćenje noše, wooohoooo!), i da mu kupim plastelin. Baš se lepo igra njime, a našao je neki bajati koji se sav izmrvio. Na pauzi za klopu Hakri i ja idemo do knjižare, a ona isti slučaj kao i ja, ako ne i gori… Zaglavili smo u knjižari balaveći pred policama sa priborom za crtanje, i to mnoooogo duže od „ –Plastelin?; – Ovde.; – Jedan.; – Toliko i toliko.; – Hvala.; – Doviđenja.” Morao sam i sebi da kupim neke boje, nisam odoleo!

Mama je opet radila popodne, usput je kupila Urošu nekog gnjecavog, ljigavog delfina kojeg je odmah oduševljeno dograbio. „Biba, biba, biba, biiiiibaaaaa!!!” Pa kad je provalio da se tegli kad zavitlaš njime…. Juhuuuuuu!!! Sad imamo lepu psihodeličnu šaru od pasulja po zidu. Klopa, redom kupanje, šuškanje, krevet, manje-više u regularno vreme, s tim da ga je večeras Zorana uspavljivala jer sam ja zaglavio pod tušem, ali mislim da je i „biba” doprinela uzbuđenju, te joj baš i ne uspeva da ga uspava, pa ja preuzimam stvar… već je 15 minuta posle ponoći. Užas.

Petak, 2. mart 2018. godine

1933. – Premijera filma „King Kong”.
1942. – Rođen Lou Reed, američki muzičar.
1956. – Maroko proglasio nezavisnost od Francuske.
1959. – Miles Davis snima album „Kind of Blue”, koji se smatra najprodavanijim albumom u istoriji jazz-a i jednim od najuticajnijih dela jazz muzike.
1991. – Umro Serge Gainsbour.
1995. – Pronađen kvark.

Danas je takođe Old Stuff Day i National Doodle Day, i dan kada mi u 6 ujutro komšija struže led sa svog automobila ravno 45 minuta, a keruša Maza sve to vreme laje kao nenormalna. Srećom nije ništa od toga probudilo Uroša. Padala je ledena kiša noćas, te idemo autobusom put BG-a… Usput vidim neki se nesrećnik prevrnuo Yugom u šanac pored puta neposredno pred ulaz u Pančevo, no ostatak puta je prilično normalan. Na poslu ujdurma oko tehničkih stvari… Izgleda da ćemo malko duplo raditi sav posao koji se radi već četiri meseca, ali je svakako dobro prošla prekjučerašnja prezentacija. Silno smo nahvaljeni od strane državnog vrha, izašli po novinama i televizijama… mo’š misliti!

Po povratku kući, povodom Doodle Day-a, sa Urošem žvrljuckam po papiru, no njegove samostalne žvrlje na Vajberovom doodlaču izgledaju bolje nego ova zajednička…

Subota, 3. mart 2018. godine

Danas ne radim. Budim se pre Uroša, pratim Zoranu na posao i uz drugu kafu kopam šta se zbilo na današnji dan.

1875. – U pariskoj operi prvi put izvedena Bizeova opera „Carmen”.
1965. – Rođen Dragan Stojković Piksi, srpski fudbaler.
1987. – Umro Danny Kaye.
2010. – Umro Momo Kapor.

What if Cats and Dogs Had Opposable Thumbs Day i I Want You to be Happy Day.

Razvlačili smo se celo pre podne po krevetu, malo crtkali, doručkovali, sve u krevetu. Kad smo se obukli već je bilo vreme za dnevnu dremku. Dok je spavao ja sam spremio ručak, taman je i Zorana stigla s posla i svi zajedno ručamo. Nakon punjenja stomaka uspeva nam i drugo kakenje u nošu! Da mi je iko ikad rekao čemu ću ovoliko da se radujem ne bih mu verovao. Sad je već 9 uveče i završavam ovo pisanije jer je rok za slanje najkasnije do 10. U međuvremenu smo smišljali šta bismo za večeru i šta sutra za ručak, tipično matoraćki porodično…

Golih sisa u stvari nije ni bilo do kraja ove nedelje, ipak je bila previše hladna, al’ baš dobro zvuči u naslovu. I da ne ispadnem baš potpuno apolitičan, za kraj bih još poručio onu svima dobro poznatu „VUČIĆU PEDERU!” uz želju da na sutrašnjim izborima tamne sile izgube. Ipak je ovo moguća šansa da se napokon skine novogodišnja rasveta, al’ šta ja znam… pada mi na pamet još jedna pesma: Public Enemy – „Don’t Believe The Hype”.

Autor je ilustrator, animator i jedan vrlo ozbiljan cirkus

Ostavi komentar

  • (not be published)