Alternativna realnost

Objavljeno 17.03.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 33 mins

Nedelja, 10. mart 2019. godine

Počinje od jedne misli koja se širi i spaja sa drugom. Ispreplitane, usko povezane i deo veće celine, polako daju smer i oblik ovom danu. Moj partner Nikola mirno spava pored mene. Nežno ga ljubim u rame a zatim vešto preskačem, ustajem i jurim ostatak misli po stanu.

Predajem engleski jezik preko interneta i beskrajno sam ispunjena svim izazovima i radostima rada. Prvi čas imam sa jednom od mojih redovnih studentkinja, osmogodišnjom devojčicom Wangyan. Po rečima moje menadžerke, prvi probni čas koji je dobila pre upisa u školu nije prošao dobro. Profesor je uporno terao da ponovi određene reči dok ih ispravno ne izgovori i to je izazvalo velike frustracije, pa je upućena na mene. Od starta smo se odlično složile – ja je nisam terala da besomučno ponavlja reči. Nju sam jezik učila onako kako joj je bilo potrebno, slovo po slovo, slog po slog, reč po reč. Pošto nije znala da izgovori ništa na engleskom, dosta smo i pisale i crtale. Posle našeg prvog časa, upisala se u školu. Od tada je mnogo napredovala i sada možemo da komuniciramo na osnovnom nivou. I dalje učimo, ali me uvek dočeka sa osmehom i uzbuđeno izgovara: „Hello Irena!”

Delim sa Nikolom vest da sam druga na top listi profesora moje škole, koja ih ima na hiljade. Zajedno se radujemo, ohrabruje me i podržava. Njegova podrška je veliki deo mog uspeha. I kada nisam raspoložena da radim, on me inspiriše i podseti me da mogu sve.

Biram da radim subotom i nedeljom, jer sve nešto pokušavam da prkosim celokupnoj ideji vremena. To mi omogućava činjenica da sama planiram kada ću i koliko da radim. Imam potpunu kontrolu nad svojim rasporedom, pa biram da četvrtkom izlazim, puštam muziku i đuskam. Na jogu idem sa mamom, utorkom i četvrtkom. Ponedeljkom se odmaram i uglavnom ne radim.

Svaki dan se družim. Svaki dan uradim nešto korisno. Svaki dan radim ono što želim.

Neizbežan i mio nedeljni ručak je uglavnom ili kod mojih ili kod Nikolinih roditelja, retko kod kuće, a danas porodično kod prijateljice Vanje. Njena majka mnogo (i odlično) kuva, pa dosta hrane bude zaleđeno i daje nam priliku da danas u njoj svi uživamo. Vanja je osoba koja je uz mog tatu i njegove ostale prijatelje i saradnike izuzetno doprinela mom neformalnom obrazovanju. Iskustva koja mi je ona omogućila kroz igru, učenje i druženje na radionicama sa Inicijativom za inkluziju VelikiMali su od detinjstva oblikovala moj odnos prema ljudima.

Dugo se nismo videli, ima mnogo toga o čemu može da se priča. Van okvira, iskreno i otvoreno. Opet neizbežno ali ovaj put manje milo, tema je stanje u zemlji. Između ostalog, razgovaramo o napadu na Kseniju Radovanović koji se desio 8. marta, na dodeli nagrade za doprinos feminizmu za 2018. godinu. A tu je i napad na aktiviste i aktivistkinje organizacije Da Se Zna! uoči protestnog marša povodom 8. marta. U petak sam bila na tom maršu i fotografisala. Razgovara se i o ličnim odnosima i dele se iskustva i mišljenja, koja su oblikovana politikom kao ključnim, odlučujućim faktorom u ljudskim životima, koji nesvesno i veoma svesno utiče na naše odnose i odluke. Moji roditelji, suočeni sa onom – da li da odu ili da ostanu, izabrali su da ostanu. Zajedno, u braku, a onda i u ovoj zemlji. Nama ostanak preporučuju samo ukoliko smo zadovoljni i imamo dovoljno prostora, što u ovoj zemlji očigledno nemamo. Vanja ih hvali i upućuje bratu i meni molbu da ih izvučemo odavde. Smejemo se, družimo, a pre odlaska kući svratimo do porodičnog stana da pokupimo hranu koju je moja majka spremila za nas.

Kod kuće me dočekuje ljubav. Video se sa prijateljicom koja isto vaga – da li da ostane u firmi ili da je promeni. Govorimo o trenutnom stanju, mogućnostima i željama. I on je bio na nedeljnom ručku kod svojih roditelja i družio se sa mamom, koja nam je isto poslala hranu i dezert.

U sredu putujem sa bratom Nandorom u Berlin, pa mi Nikola, kao neko ko ga poznaje daleko bolje nego ja i zbog kojeg sam se, između ostalog, zaintrigirala za taj grad i i zaljubila se u njega, daje ideje za klubove i žurke dok smo tamo. Otkrivamo nove izvođače i slušamo muziku.

Kada smo tražili smeštaj, naišli smo na mnogo stanova, ali mi je jedan opis, sobe u kojoj ćemo odsedati, posebno privukao pažnju: „Mi verujemo u duh Berlina i ne prihvatamo ljude koji su rasisti, homofobi ili glasaju za radikalnu desnu stranku, AfD”, što sam i napisala u zahtevu za rezervaciju sobe, naglasivši da smo uključeni u NGO volontiranje od malena, zahvaljujući našem ocu.

Ding! Nova poruka od Ksenije Radovanović. Obaveštava me da je moje fotografije prosledila urednici sajta www.politicalcritique.org, radi ilustracije sa marša. Ukoliko ih budu preneli, biću potpisana.

Ponedeljak, 11. mart 2019. godine

Ove nedelje radni, jer skupljam novac za Berlin i za posle njega.

Počela sam da radim sa osamnaest godina, sada imam dvadeset i pet. Nemam nijedan dan radnog staža, ali sam uspela da otplatim dve školarine, putovanja, sve što mi je od tada bilo potrebno, odselila se od roditelja i osamostalila. Nikola i ja živimo zajedno duže od godinu dana.

Godinama sam konobarisala, ali sam posle nekog vremena odlučila da ne želim da radim za privatnike. Svi vlasnici su u nekoj meri očekivali da pored posla i svih odgovornosti budem i „deo porodice”. Da slušam o njihovim problemima i da aktivno učestvujem u dramama koje se stvaraju iz njihovih hirova. Da prijateljski razumem i prihvatim zašto ne mogu da me prijave, uplate mi zdravstveno ili plate više od minimalca. Mnogima „mala”, „maca”, „devojčica”, „lepotica”, „duša” i slično, imala sam mnogo neprijatnih situacija sa gostima koji su smatrali da je moj posao da flertujem sa njima ili da ih zabavljam.

Šest meseci sam živela i radila u restoranu, u ogromnom kompleksu hotela na Krfu. Tamo mi je menadžer restorana, na molbu da odem do sobe i da se presvučem jer sam dobila menstruaciju odgovorio: „Šta, opet nisi zatrudnela? Probaćemo opet…” a kada me je do besvesti i nemoći zaboleo zub rekao da „pronađem bolnicu na internetu i saznam koji autobus ide do nje”.

U Majkrosoftu sam par meseci radila pola radnog vremena kao student, u kombinaciji sa predavanjem jezika. Na kraju sam odlučila da ne produžim ugovor na mesec dana jer nisam mogla da izdržim da sedim u kutiji od kancelarije, nemam ni vazduha ni ličnog prostora. Međutim, u celoj zbrci sam upoznala Marka i Bojanu, drage osobe sa kojima se rado družim.

Državni posao za mene nikada nije ni bio mogućnost.

Aktivno pratim tržište predavanja engleskog preko interneta i uvek mi je na umu šta je sledeće za mene. U ovom sam poslu preko dve godine. Uglavnom ne postoji nikakav ugovor o radu i ni u trenutnoj firmi ga nemam. Nisam prijavljena niti mi bilo ko plaća zdravstveno. Već neko vreme razmišljam da opet promenim firmu.

„Tebi nigde ne odgovara.”

„Ali mislio/la sam da si zadovoljna svojim poslom?”

Jesam, ali me to ne sprečava da svakodnevno razmišljam o tome kako da budem produktivnija i veštija. Da što manje, idealno da uopšte ne moram da se odričem etike zarad kapitalizma. Da ne moram da imam ličan, prisan ili emotivan odnos sa kolegama, menadžerima ili vlasnicima da bih bila uspešna ili da bi moje mišljenje bilo uvaženo, nego da to zavisi od mojih performansi, iskustva, profesionalnosti, odgovornosti i znanja. Želim da budem poštovana na svom radnom mestu. Da u skladu sa svojim veštinama u svom polju zarađujem najbolje što mogu, jer penzija ni mojim roditeljima možda neće biti dovoljna. Meni nije ni mogućnost.

Utorak, 12. mart 2019. godine

Jedan od osećaja koji me još uvek prati iz detinjstva je ono uzbuđenje u stomaku, kao pred ekskurziju, svaki put kada putujem. Nezamenjiv osećaj uzbuđenosti zbog odlaska. Lakoća izmeštanja iz sopstvene realnosti u neku drugu mi maltene uvek prija. Mogućnost za promenu perspektive apsolutno uvek cenim. Biti deo promene realnosti je moja najveća privilegija.

Šesnaestog marta, u Berlinu, biće održan protest „Jedan od pet miliona” „u znak podrške povratku demokratije u Srbiju”. Učestvovala sam u protestima prošle, kao i ove godine. I u Beogradu i u Pančevu a sada ću možda i u Berlinu.

Još 2000. godine sam sa tatom, bratom i mamom prisustvovala protestu zbog krivotvorenih rezultata predsedničkih izbora kojem su usledile blokade saobraćajnica, šetnje i mitinzi. Od tate sam nasledila metalnu pištaljku. Danas njom zadajem ritam koji mnogi u koloni prate.

Objavili su moju fotografiju na sajtu politicalcritique.org.

„Je l’ si se spakovala?” i „Je l’ si uzbuđena?” odjekuje kroz svaku interakciju u proteklih par dana.

Odlažem pakovanje jer pokušavam da sebi prvo dokažem i objasnim da mi za pet dana puta ne treba više od dva para pantalona, par majica, nekoliko čarapa, komada donjeg veša i dukseva. I da je krucijalno da ništa ne zaboravim.

Ovo je prvi put da ja idem u Berlin a da Nikola ostaje kod kuće. Kada smo se upoznali, naša veza je bila prožeta njegovom željom da tamo ode na EVS program. Svom snagom sam želela da to uspe i da ostvari svoje snove. Nekolicinu puta je tamo odlazio da radi i da se druži, najduže na mesec dana. Podelio je sa mnom kontakte svih svojih prijatelja koji tamo žive, da imam nekoga za svaku situaciju i potrebu. Davno sam shvatila da će mi biti potreban nemački jezik. Pogotovo ako hoću da radim kao stjuardesa u nemačkoj avio kompaniji. Ma koliko u određenoj situaciji mislio da držiš sve pod kontrolom i da si shvatio šta sve treba da uradiš, uglavnom prođe neko vreme pre nego što se to saznanje zaista primi i primeni. Kao neko ko predaje jezik, iz ove perspektive bih od sebe očekivala da sam ranije shvatila koliko je važno da naučim još jezika. Oduvek sam se osećala kao da propuštam ogroman deo kulture raznih zemalja, jer nimalo ne poznajem njihov maternji jezik. Danas je tema na jednom času bila to kako nikada ni za šta nije kasno, pa ću se tom rečenicom danas voditi.

Ne, nikada nije kasno i to treba da bude svima jasno.

Sreda, 13. mart 2019. godine

Punjači, aparat, laptop, telefon, pare, pasoš, četkica za zube… Nemoj nešto da zaboraviš. Trebaće ti.

Nikola vozi Nandora i mene na aerodrom, slušamo muziku, ćaskamo, smejemo se. Razmenjujemo zagrljaje i poljupce koji će ostati sa mnom narednih pet dana.

U redu za pasošku kontrolu počela sam da pevušim „I’m so excited and I just can’t hide it” na šta se čovek ispred mene okrenuo i osmehnuo. To je bilo dovoljno da sa mnom i bratom započne razgovor o muzici i o razlogu svog i našeg odlaska u Berlin. On je lekar koji je krenuo na razgovor za posao. Veliki je muzički entuzijasta, svira gitaru. Vodimo prijatan razgovor o kreativnosti, žanrovima muzike, slušalicama. U razgovoru nam se pridružuju još neki putnici, dok čekamo ukrcavanje.

Stižemo u Berlin, druga pasoška kontrola. Ovaj put u redu prepoznajem lik devojke iz Pančeva. Obe smo gladne, pije nam se kafa, ide nam se u WC i puši nam se cigara. Razmenimo osmehe i poželim joj lep provod.

Ispred aerodroma prilazimo aparatu za kupovanje autobuske karte. Jedan mladić tu stoji ali očigledno ima problema sa snalaženjem. Pita nas za pomoć, upoznajemo se i ćaskamo. On je iz Kanade, provešće u Berlinu samo par sati, pa ide u Pariz. Ni zajedno ne uspevamo da mu kupimo kartu, pa nam prilazi treća osoba i pomaže. U istom momentu, bratu i meni se obraća jedan par. Naime, oni su slučajno kupili celodnevnu kartu a upravo su stigli na let. Pitaju nas da li želimo da ih uzmemo. Prihvatamo i zahvaljujemo, želimo im siguran i prijatan let. Kanađanin kaže da se dobro odmah vratilo dobrom, jer smo prihvatili da njemu pomognemo.

Nešto što je na prvu ruku očigledno je koliko sve glatko funkcioniše. Svi zaposleni rade svoj posao, fokusirani su, zapravo uslužni i nikada lažno ljubazni. Ljudi su otvoreni, uviđajni i nude svoju pomoć i pre nego što stigneš da je zatražiš.

Mladić kod kojeg odsedamo – Thibaud, izuzetno je prijatan. U poseti mu je drugar, Guims, iz rodnog mesta u Francuskoj, koji sada živi u Londonu. Iznenadio ga je dan ranije, došao je u stan a Thibaud se jako zabrinuo kad je čuo tuširanje u stanu za koji je mislio da je prazan. Razgovaramo o tome kako su i kada odlučili da se odsele od kuće. Sva trojica imaju 23 godine, ali kažu da su godine samo broj. Nismo zbog toga pitali, kažemo, već da bismo uporedili mogućnosti i situaciju sa dvadesettrogodišnjacima iz zemlje u kojoj mi živimo. Pokazuju veliki interes za stanje u Srbiji pa im govorimo o trenutnoj vlasti, protestima, problemima… Izuzetno su iznenađeni, razočarani i zgađeni, ali ne više nego mi. Ćaskamo i o našim planovima dok smo ovde i u potpunosti se pronađemo u zajedničkoj želji za izlascima. Dogovaramo se da se uveče nađemo svi zajedno u lokalnom baru.

Nandor i ja odlazimo da jedemo a zatim na pivo. U skromnnom, mračnom, starinskom restoranu i baru sedimo za šankom i divimo se bocama raznih alkoholnih pića koja nikada nismo videli. Barmen nam ukratko govori o imenu i istoriji lokala i časti nas po čašom „Eliksira”.

Ekipi se pridružujemo u mestu koje ima ogroman izlog nalik prodavnici, u kojoj su lutke i razne druge dekoracije. Unutra je eksplozija boja, energije i različitih ljudi. Upoznajemo devojku po imenu Jade, njihovu prijateljicu. Zajedno vežbamo izgovor svih imena i pamtimo. Razgovaramo o muzici, omiljenim muzičarima i žanrovima elektronske muzike. Saznajemo da je Thibaud DJ. Pre nego što smo krenuli, dok smo planirali gde ćemo da izađemo, Nikola mi je preporučio „Griessmuehle”, klub u prostoru koji je nekada bio vodenica. Igrom slučaja, Thibaud sutra tamo pušta muziku i pozvani smo da im se pridružimo. Nakon dva sata, dolazi treći prijatelj – Dorian. Zapravo, Thibaud nije znao da će on doći ali su se njegovi prijatelji organizovali da ga iznenade i podrže sutra na žurci. Dorian pomaže majci i radi na imanju na kojem ima 100 krava o kojima se stara. Ne priča najbolje engleski, ali ako ikada poželi da postane glumac, lagodno može. Izuzetno je ekspresivan i iako priča na francuskom, prenosi nam poruku i osećaj onoga o čemu govori.

Pošto se kafić zatvara u jedan, odlučujemo da nastavimo druženje kod kuće. Samo Jade ne može da ide sa nama, potreban joj je odmor. Vodimo razgovor o različitim jezicima, onim koje govorimo i koliko je bilo teško naučiti ih, kao i o onima koje još uvek učimo. Dorian želi da se priključi priči ali sve vreme traži prijateljima da prevode šta govori, što prekidam i zamolim ga da proba sam da se izrazi. Objašnjava mi zašto ne priča engleski. „Ja sam Francuz, živim u Francuskoj, svi oko mene pričaju francuski”. Prošle godine je bio primoran da propriča kada je posetio drugara u Londonu i to mu je mnogo pomoglo. Govori mi i o svom poslu i objašnjava šta radi. Rekoh, vidiš kako može i zahvaljujem mu. Razgovori se nastavljaju duboko u noć, sedimo u kuhinji, jedemo i smejemo se do pet ujutru.

Četrvrtak, 14. mart 2019. godine

U kuhinji me dočekuje poruka „Good morning everyone, have a lovely day and see you this afteroon” od Thibauda. Sama pijem kafu, uživam u tišini i razmišljam koliko sam ispunjena i srećna. Koliko mi stvari koje su naizgled slučajnosti donose beskrajnu radost.
Dobre vesti! Pronađen napadač na Kseniju Radovanović, koji je priznao krivicu i osuđen uslovno. Makar će jedan od silnih nasilnika odgovarati za svoje postupke.

Danas se nalazimo sa Nikolinim prijateljima Berlincima. Nemam internet pa nam je otežano da se dogovorimo i pronađemo. Stižemo blizu lokacije ali je Guims zaboravio ključ pa se vraćamo da njega i Thibauda pustimo u stan. Odlično se snalazimo sa prevozom i već smo zapamtili sve stanice i pravce. Google maps nam olakšava život i nalazimo bar u kojem su Berlinci. Kai nas zove u „Mensch Meier” u subotu, jer radi kao obezbeđenje. Pievke nas zove u „About Blank” u petak jer isto radi kao obezbeđenje.

Idemo kući da se presvučemo i nastavljamo na prvu žurku gde se nalazimo sa celom ekipom i slušamo Thibaudov set. Ljudi su toliko slobodni i toliko otvoreni. Nasuprot stanju u klabingu u Srbiji, svako je fokusiran na sebe, ne ometa druge, niko se ne gura niti se ponaša nasilno. Ljudi koji rade na ulazu imaju zadatak da besprekorno filtriraju ljude: ne ulazi niko ko je očigledno pijan, drogiran ili agresivan. Pre ulaska se obavezno makar nakratko porazgovara sa obezbeđenjem, postave ti par pitanja (Odakle dolaziš? Da li znaš ko večeras pušta muziku? i slično) da bi videli sa kim imaju posla. To doprinosi tome da unutra svi uživaju i poštuju se međusobno. Upoznajemo još mnogo ljudi, između ostalog i Thibaudovih priljatelja, koji nam govore da su već od njega čuli da smo legende.

Nandor kaže: „E, sad se osećam kao da sam stigao u Berlin”. „Dobrodošao!”, odgovaram i žurka se nastavlja do 8 ujutru.

After u predivnom stanu Jade-inog dečka na Ostkreuz-u, sumiranje utisaka, oduševljenja. Thibaud govori da smo najbolji Airbnb gosti koje je imao a svi njegovi prijatelji se pridružuju komplimentima.

Četvrtak se završava u petak popodne.

Petak, 15. mart 2019. godine

Budim se i hvatam poslednje otkucaje dana i dnevnog svetla.

Čujem se sa tatom, mamom, prijateljima i psihički i fizički se pripremam za večerašnju žurku. I Nandor i ja se razvlačimo po stanu do jedan ujutru. Razgovaramo sa Thibaudom pre polaska se pozdravljamo sa Guimsom – sutra se St. Patricks day slavi u Londonu a on radi kao barmen, pa nije mogao da dobije više slobodnih dana.

Stižemo ispred kluba gde je ogroman red a Piefke mi nije odgovorio ni na jednu poruku. Stanemo pored kolone, razmišljamo šta da radimo jer ga ne vidimo na vratima, ali on tada izlazi i vidi nas. Pita me što ga nisam kontaktirala, ja mu kažem da sam mu poslala dve poruke. Podseća me da mi je rekao da ne može da čita poruke na telefonu i da mi je naglasio da moram da ga pozovem. Ulazimo.

Večeras je u „About Blanku” ogromna i veoma popularna gej žurka. Najrazičitije šarene dekoracije vise sa plafona. Vise i bočice za pravljenje balona. Slatkiši, čokoladice, gumene bombone su u posudama koje su postavljene na par lokacija u klubu. Za šankom su činije pune čipsa. Svi su obučeni savršeno interesantno, u stvari, izgledaju neverovatno. U kombinacijama koje bi većina u Srbiji okarakterisala kao bez stila, ekstremne, šokantne, po meni izgledaju savršeno. Desi se nešto prelepo kada te u potpunosti ne zanima šta će neko drugi reći ili pomisliti, jer si siguran da to nije tvoje. Ovi ljudi u potpunosti žive sebe i sve svoje persone dok u interakcijama predivno funkcionišu, bez greške.

Klubovi u Berlinu su uvek koncipirani tako da postoje prostori gde možeš da sedneš, popiješ piće i popričaš, i makar tri različita stejdža, sa različitom muzikom. Izbora ima na pretek i lako ga pravimo. Upoznajemo Paulu, devojku iz Brazila koja radi kao glumica u pozorištu. Pitam je kako joj ide – kaže da u tom poslu nema dovoljno novca. Pozorište umire svugde u svetu. Kada je čula da sam iz Srbije, zastala je na momenat a onda izgovorila: „Ako govoriš srpski, govori ga glasno!”, na moje iznenađenje. Naime, njena porodica ima dugu istoriju izbeglištva jer su poreklom Jevreji. Njena prabaka je izbegla kada je počeo Drugi svetski rat. Došli su u Srbiju, gde je njen otac isplanirao da se ona zbog papira uda za jednog Momčila. Ona to nije prihvatila, jer je bila zaljubljena u drugog čoveka. Prolazi vreme. Tada je živela u Brazilu i razvela se od tadašnjeg muža. Na ulici sreće Momčila, zapravo se upoznaju i ona ga zavoli. Zato Paula zna nekoliko reči na sprskom i planira da sa sestrom i bratom u narednoj godini obiđe Balkan – Srbiju, Hrvatsku, Crnu Goru…

Vreme je za ples. Na podijumu vlada neverovatna energija. Opet, ovde su svi izuzetno opušteni i igraju svako u svom fazonu i ritmu. Dva mladića mi govore da predivno đuskam i pridružuju mi se. Jedan drugom govori: „She’s like a Spanish guitar!”. Muzika je predivna, puštaju vinil. Nandora malo puca kulturološki šok, ne može da veruje da su ljudi toliko slobodni i otvoreni. Kaže da nikada nije mogao da zamisli nešto ovako, rekoh „Sigurno si video makar u filmovima?”, odgovara „Jesam”. E pa taj film je ovde realnost.

Piefke završava smenu, sedamo zajedno i razgovaramo. On radi kao socijalni radnik, u jednoj zajednici u kojoj žive mladi sa poteškoćama. Njegov posao je da im asistira u svakodnevnom životu i pomogne im da se u potpunosti osamostale. To je za njega praksa koja traje dve godine i za koju nije plaćen. Jako mu je izazovno, ali ga motiviše to što će nakon završetka moći da pokrene sopstvene projekte koji će pomoći mnogim ljudima. Prethodno je neko vreme bio angažovan u pomoći migrantima. Jedna njegova ideja i plan za pomoć u sred migrantske krize je pretvorena u ogroman projekat, koji je prvo primenjen u jednom kraju a zatim i u drugim naseljima u Berlinu. U pitanju su male projektne kuće koje su postavljene da bi oni, između ostalog, imali sklonište.

Razgovori i ples se smenjuju do jutra i petak se završava u subotu popodne.

Subota, 16. mart 2019. godine

Danas hvatamo duže dnevnog svetla, pijem kafu i kao pravi turisti spremamo se za šoping. Jako želim da svojim prijateljima kupim po neku sitnicu i iznenadim ih makar malim delom Berlina. Gledamo gde se nalazi moja omiljena second hand prodavnica. Gledajući mapu, Nandor mi pomaže da saznamo kojim prevozom možemo da stignemo do nje.

Ostalo nam je još dva dana u Berlinu, koje sam sigurna da ćemo provesti kao i prethodne, okruženi neverovatnim ljudima koji rade neverovatne stvari, kao i mi sa njima.

Realnost se i Nandoru i meni promenila. Zato smo i došli. Ništa nije nemoguće a Berlin je samo jedan od gradova koji je dokaz da zapravo – SVE može.

Autorka je na životnoj misiji da proširi vidike

Ostavi komentar

  • (not be published)