I vetrovi prde!

Objavljeno 31.05.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Sinoć, u vreme nastajanja ovog teksta, 30. 05. 2017. godine, tačno dan pre inauguracije još jednog samoprozvanog mesije svesrBskog napretka na funkciju premijerecednika, nad Pančevom nadvio se težak oblak. Tačnije, nije bio oblak. Pre je bila magla. Mada nije ni magla. Pre je bilo vidljivo isparenje. Ma, nije ni to. Možda je neka teška halucinacija koju sam imao prilike da doživljavam pogledom uperenim u neodredivi, nepostojeći i još nenaciljani jug našeg grada. Ali, ne. Nije halucinacija, jer nisam pio, mada me je od samo pet sekundi koliko sam proveo na terasi obuzeo blaženi osećaj spokoja i blaženstva. Da ne kažem opijenosti. I to sladunjave.

Eolska odgovornost

Na terasi sam se uverio da se ipak radi o industrijskim isparenjima koja su dolazila iz pravca fabrike u kojoj se pravi veštačko đubrivo. „Petrohemija” nije. A nije bila ni „Rafinerija”, koja ume BAŠ DA GA ZADAVI, i koja je to u poslednjih milijardu godina činila redovno. Najredovnije i najrevnosnije. Ali, došli su Rusi, i nedvosmisleno „Rafinerija” više ne prdi kao pre. Ovo sinoć bila je „Azotara”. Fabrika koja me je ishranila, kao i većinu dece našeg grada.

I OK. Nije više ni bitno da li, koliko, kada, čime, kako i zašto nas truje. Samo raspalite po građanima zemlje koja ima najveću stopu rasta u regionu. Rasta čega? Rakače? Krstače? Ne, nije ni kancer bitan. Bitno je što se sećam kako je pre više godina bilo zvanično saopšteno da nije moguće utvrditi šta/ko truje Pančevce. Sećam se i da je tada bio odgovoran niko drugi nego starogrčki bog vetra, Eol. Tadašnji nadležni organi volšebno nisu bili u mogućnosti da rade svoj posao(!), tj. da odrede da li i ko truje, pa je u nedostatku dokaza vlast posegnula za starogrčkom mitologijom, umesto za naukom i aparatima za kontrolu vazduha, koje se ne sećam da sam skoro video u staklu Gradske kuće. Dakle, kriv je i odgovoran je Mr. Eol. On nas truje. On bira da svakog leta okrene s juga i raspali po gradu. Čari pančevačkog leta uvek su bile opasne po život. No, ako su „oni” tako žuto rezonovali, šta će sad da bude objašnjenje kad su „ovi” plavičasti uhvatili vakat za lakat?

SOUR „Smrad”

Takođe, nekada smo na radiju pravili tešku sprdačinu ovom temom tako što smo objavili da smo sasvim slučajno, ali kroz višegodišnju filozofsko-meditativnu kontemplaciju problema (nikako merenjima i vožnjom do fabrika) konačno otkrili šta u Pančevu smrdi, iznad, ispod, u njemu i okolo. Rešenje je bilo u zagonetnom i neumornom ljudskom radu. Da: radu. Vazduh smrdi od rada, jer kada se radi, onda se i znoji, a kada se znoji onda hoće i da zavonja. Prema tome, odgonetka je glasila da to što milijardu godina smrdi zapravo jeste znoj radnika „Azotare”, „Petrohemije” i „Rafinerije”. Znoj udruženog rada. Ali, to je bilo pre deset godina. Pre dolaska Rusa: „Klouz jour vindou end evribadi tu get from strit!”.

I umesto obećanog nestanka žutog dima nad Pančevom, kako je najavljeno da će biti nakon remonta „Azotare”, sinoć smo iznova imali priliku da okrivimo vetar i jadne radnike treće smene za OTROVE kojim su nas počastili. Ne, prijateljice, nisu za to krivi direktori. Nema odgovornih na vrhu društvene piramide. Oni spavaju, oni ne rade, upravo kao što spava (iliti ne radi) i Agencija za zaštitu životne sredine, koja me je automatom obavestila da im je radno vreme od 7.30 sati. Vrh te planinčuge nakićene aparatčicima i etičkim pigmejima bez odgovornosti prema sugrađanima (ako smo tim direktorima uopšte i sugrađani?!) daleko je iznad otrova, tamo gde pogled ne može da dobaci: u olimpskim visinama gde borave bogolika bića nezainteresovana za muke smrtnika.

Smrtnik? Šta je to? To si ti. Ti umireš u smradu svog rada. Možda i tuđeg. Ti si lice bez lica, ti imaš sladunjavi ukus u ustima od otrova, ti nemaš više snage i volje za bilo šta drugo osim da se prepustiš čak i hemijskom trovanju, jer si ideološki već uspavan bajkama o čistijoj zemlji, o zemlji koja je uređena bašta u zajednici evropskih naroda. Samo, ne sećam se da u Beču tamošnja rafinerija sme da prdi u toku noći, kada smrtnik, umoran od rada i nemaštine, opijen petom bocom piva, sanja obećavani raj, u kojem će mu sve biti HAPPY kao TV.

Pakao i Hamlet

I dok više ne znam kako da izdržim vrućinu koja je nastala u sobi usled nemogućnosti da otvorim prozor, ili uključim erkondišnu, pitam se da li je bilo bolje u vreme sankcija? Tada ništa nije radilo, kao ni u toku bombardovanja. Tada je vazduh u Pančevu bio nevidljiv. Banjski. Tada nam je bilo za početak zdravije u sopstvenom gradu. I moram da priznam da sam tada bio srećan zbog toga. A onda se završio rat, minule su i sankcije, utihnulo je bombardovanje i polako se grad vratio u trovanje.

Ali nije niko kriv. Nije kriva ta jadna, silovana, raskućena i pokradena „Azotara”. Nije kriv ni rad, a nije ni vetar. Kriv je rezon. Krivo je mišljenje prema kojem NIKADA NIKO NIJE, NITI ĆE BITI ODGOVORAN. Kriv je modus koji uvek i svakoga s vrha oslobađa odgovornosti za teška sranja koja utiču na ishode naših života. Krivo je licemerje, a ne fabrika. Rak se dobija od licemerja i stresa koji preživljavam upravo, a ne fabričkog postrojenja.

Ipak, ne treba očajavati, već nadati se. Ovo još nije Danteov ulaz u „Pakao”. Treba se nadati, da kada sutra konačno Alek pripoji poslednji tron; da kada bude konačno zajahao i poslednje sedlo svoje samozagledane sadomazohističke političke ambicije; da će onda imati vremena da se pozabavi problemima SVIH GRAĐANA REPUBLIKE, jer otrov ne ume da razlikuje imaoce članskih karata od onih koji nikada nisu bili u „biblioteci”. Otrov je kao i Smrt. Niveliše vrhove ka mestu gde nema razlike između kralja i grobara. Naprotiv, očuvaniji je onaj niskog roda, onaj što je štavio kožu. Ako je to za nekakvu utehu. Direktor se raspada brže, jer je za života već počeo da truli. Pardon, bio truo, baš kao i vazduh nad gradom. A o otrovu vlasti, drugi ćemo put.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)