SAMOM SEBI – kao prvom licu roda

Vučićeva verzija Palanke je vešto konstruisan lavirint. Nerazmrsivo klupko mržnje, ružnoće, nasilja, cinizma, prećutkivanja, podvala, ravnodušnosti, identitetskih agonija i identitetskih strasti. Da je drugačije, ne bi toliko trajalo. U njoj ima za svakog ponešto. Ona je samo zauvek ispražnjena od smisla, radosti i života dostojnog čoveka

Objavljeno 05.02.2021.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 10 mins

U razmaku od samo nekoliko dana u Srbiji su se desili naizgled nespojivi događaji: halucinantno uprizorenje otvaranja spomenika Stefanu Nemanji, a nedugo zatim, u vremenskom intervalu od nepuna 24 sata, od posledica kovida-19 preminula su četiri lekara. Među njima i dve žene. Prema podacima Sindikata lekara i farmaceuta, od početka epidemije dosad umrla su 93 lekara. Ceremoniju otvaranja „najvišeg spomenika u Evropi”, osim podrazumevajućih zvaničnika, pratilo je svakako više od pet stotina ljudi (tačnim brojem niko ne raspolaže), kršeći epidemiološke mere, paradoksalno, u trenutku kada do nas stiže informacija da je Srbija „vodeća zemlja u Evropi po broju vakcinisanih”. Ali i ona druga, koja upućuje na tragičnu dimenziju emaniranu na relaciji prostor/vreme, naime, da su tokom cele prošle godine u Srbiji umrle 114.954 osobe, što je 13.991 više nego 2019. O ovom podatku, o ovim izgubljenim ljudskim životima pretvorenim u brojeve, kao i o tome koliko je njih zaista preminulo, u Srbiji se na režimskim medijima – ćuti. Ne znamo koliko je njih preminulo od kovida-19, znamo samo da su podaci uznemirujući.

Hipertrofija

Kome je, zapravo, u ovom trenutku i u zemlji u kojoj je stopa rizika od siromaštva veća nego u svim EU državama bio potreban spomenik od 23 metra, plaćen višemilionskim iznosom u evrima? Sa isukanim mačem. Umesto planiranog krsta… Sasvim problematične artističke izvedbe, koja se, prema svemu što znamo, zove megalomanska manifestacija kiča. I zaista, zašto mač umesto krsta? Odgovor bi mogao biti sačinjen od seta proživljenih iskustava i sećanja iz tragičnih devedesetih, koja su nam se, nažalost zasluženo, vratila, ovoga puta farsična i ojačana snagom sopstvene travestije. Dakle, odgovor bi nas mogao podsetiti na lažni patriotizam sažet u imaginarnom uskliku: „Evo, narode moj, ovo sam vam iskovao!” Baš kao što je umesno i njegovo konotiranje, kao manipulacije kolektivnim nacionalnim sentimentom, začinjene brutalnim populizmom, ali i autopercepcije vođe ilustrovane grandioznom predstavom o Samom Sebi, kao prvom licu Roda. O tome šta se sve može „uplemenjavanjem” mase i zatvaranjem u teško raskidivi obruč simulirane ljubavi prema tradiciji, narodu i rodu, u imperativno jednoglasje koje uvek podrazumeva i progon izdajnika i odroda, pisao je Radomir Konstantinović krajem šezdesetih, a evo, poslednjih godina, ugušeni i zaustavljeni u hipertrofiji režimskih palanačkih mehanizama, neki od nas mu se često vraćaju. Gotovo terapijski.

Duh palanke

Kao jednu od nužnih posledica dejstva duha palanke u zaposednutom društvenom sistemu Konstantinović vidi kontinuiranu tenziju na relaciji individua – rod, sa svim destruktivnim posledicama koji ovaj odnos, ukoliko je patološki, može da ima. U ovom večnom strahu od nepoznatog kao ugrožavajućeg i usamljivanja kao unutrašnjeg otvaranja i samoprevazilaženja, palanački individualizam je suštinski protivmistički, opredeljeno suprotstavljen misticizmu kao delatnosti duha u traganju za beskonačnim i nepoznatim. U ovom kontekstu Konstantinović duh palanke definiše kao „duh individualizma izgubljen između sveta i duha”. Kao istovremeno protivsvetski i protivduhovni. Palanačka individua, kao pojedinačnost u večitom strahu od sebe same, rođena je u „smrti apsolutnog plemenskog jedinstva”, u smrti roda budući izvan jednoobraznosti rodovske svesti. Kao takva, ona je „dijabolična”. Jedino prihvatljivo nadlično u duhu palanke jeste „obogovljeni rod”, a jedina prihvatljiva transcendencija jeste transcendencija subjekta u nadsubjektivnost roda: „Između subjekta i sveta je rod, kao i između subjekta i subjekta, u samom subjektu. Rod je mentalna tehnika ovog odnosa subjekta sa drugim, ali i sa samim sobom. On je egzistencijalna tehnika.” Osećanja straha, strepnje i teskobe kao manifestacija egzistencijalne ugroženosti ovde je moguće prepoznati kao karakteristična osećanja palanačke individue u potrazi sa samosvesnim sopstvom, u istovremenom begu ili vraćanju – od roda, ka rodu. Prema Konstantinoviću, ovaj dramatičan beg, katarzično prepoznavanje i vraćanje ugrađeno je u same temelje plemensko-patrijarhalne civilizacije „vekovima građenom duševnom tehnikom” čiji je primarni cilj konzerviranje i plasiranje koda, po kojem je čovek biće reda i poverenja samo i isključivo kao biće roda i, obrnuto, kao biće izvan roda on je predodređen na nered, strah i nepoverenje. Stav duha palanke kao stav individualizma uplašenog od samoga sebe izražava se voljnim i nevoljnim vraćanjem rodu, ali i iznalaženjem nove duševno-duhovne tehnike koja se ispoljava na relaciji „od roda ka bogu” i čiji je krajnji cilj obogovljenje roda, tj. konačno formulisanje roda kao „nove transcendentalne vrednosti”, po svojoj suštini idealno nedostižne. Uporno i gotovo opsesivno palanačko upućivanje „nemanjićkoj tradiciji” Konstantinović prepoznaje kao ozbiljan simptom duha palanke koji nije tek delo nekog programa ili književne škole već, daleko „sudbinskije” i „tragičnije”, posledica religijsko-mističke nemoći ovog duha. Religijsko-mistička nemoć ispoljena u nemoći palanačke individue da percepcijom dosegne boga osim ako to nije bog-roda, uvek je i tenzija – nemir koji se ispoljava kao traganje za mističkim iskustvom, kao za mistifikacijom koja je uvek u znaku nemirenja sa istorijom u ime tradicionalizma. U tom smislu su svi pokušaji da se izvan roda, pa dakle i izvan ovog tradicionalizma, traga za religijsko-mističkim iskustvom i bogom, za duh palanke krajnje problematični i osuđeni na propast. Konfuzija na relaciji individua – rod – bog nužno se reflektuje i na (pojmovno i praktično), mogućnost uspostavljanja logičnog poretka na relaciji tradicionalno – mistično – transcendentalno.

Mitotvorenje

Osujećeni palanački individualizam u svojoj kontinuiranoj težnji ka žrtvovanju palanačkom poretku suštinski je onemogućen za doživljaj univerzalnosti i on se Bogu kao bogu „pravde i odmazde” i bogu roda obraća isključivo mitotvorenjem i jedinom mistifikacijom koju poznaje: mistifikacijom kao nasiljem nad istorijom i duhom. Budući lišen svake mogućnosti neposrednog opštenja sa bogom, palanački individualizam usled jasne svesti o nepremostivosti ove nemogućnosti u duhu palanke obogovljuje rod, pamfletistički dozivajući „nemanjićku tradiciju” kao jasni refleks sopstvene mističke nemoći. Tako se palanačko nasilje nad istorijom i duhom, prema Konstantinoviću, ukazuje kao „zlo mistifikacije žive ljudske stvarnosti”, u ovom slučaju mistifikacije srednjovekovlja suprotstavljenog ne samo vremenu već i samoj istini srednjeg veka i autentičnog odnosa sa autentičnom nemanjićkom tradicijom. Samo odsustvo boga, napominje Konstantinović, vodi krstaškom ratu za boga, baš kao što i odsustvo plemenskog jedinstva vodi njegovom obogovljenju, koje je istovremeno i nasilje nad realno egzistirajućim rodom, uvek u ime čistote rase i duha nacije.

Lice roda: Milorad Dodig i Aleksandar Vučić na svečanosti

Ili, kako je to jednostavnije formulisano u tekstu Drage Bojića: „Nevolja sa spomenicima je u tome što se oni ne podižu samo zbog toga da bi se sačuvalo sjećanje na povijesne ličnosti nego više zbog toga da bi se sadašnji režimi, njihove ideologije i njihovi vladari poput Aleksandra Vučića pokazali velikima.” Vučićeva verzija Palanke je vešto konstruisan lavirint. Nerazmrsivo klupko mržnje, ružnoće, nasilja, cinizma, prećutkivanja, podvala, ravnodušnosti, identitetskih agonija i identitetskih strasti. Da je drugačije, ne bi toliko trajalo. U njoj ima za svakog ponešto. Ona je samo zauvek ispražnjena od smisla, radosti i života dostojnog čoveka. A dok su bolest i smrt svuda oko nas, pogledi bi, prema zamišljenom scenariju, trebalo da nam budu uprti ni levo ni desno već samo nagore – u prvo lice Roda.

Tekst je preuzet iz nedeljnika Novi Magazin

Ostavi komentar

  • (not be published)