Neka ovo bude proleće našeg besa i društvenih promena

Tekst koji je naš novinar Nenad Živković pročitao večeras na četvrtom protestu „Jedan od pet miliona” u Pančevu

Objavljeno 22.02.2019.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 8 mins

Drage Pančevke, dragi Pančevci, dobro veče!

Poštovane slobodne građanke grada Pančeva, poštovani slobodni građani grada Pančeva, dobro veče!

Time što smo se okupili večeras ovde, na pančevačkom Korzou, mi smo pokazali ne samo da je svako od nas jedan od pet miliona, nego i da je svako od nas slobodan građanin! Slobodni smo građani zato što primećujemo da je zdravlje našeg društva ozbiljno narušeno, da naše društvo trideset godina boluje od opasnih društvenih bolesti: nepostojanja pravne države, vladavine prava i pravne sigurnosti, političke korupcije, srastanja triju grana vlasti, stranačkog zapošljavanja, negativne selekcije kadrova i mnogih drugih… i slobodni smo građani zato što reagujemo na ove poremećaje, što više nismo spremni da ćutimo i trpimo dalje obesmišljavanje naših života i svakodnevna poniženja kojima nas izlaže režim Aleksandra Vučića i njegovih poslušnika.

Iako smo slobodni građani, mi ne živimo u slobodnom gradu, nego živimo pod okupacijom, kao što je pod okupacijom svaki grad i svaka opština, svako mesto kojim vladaju pripadnici Srpske napredne stranke, te interesne grupe, tog neformalnog centra moći, lobija, kartela braće Vučić, koja spolja liči i u javnosti se predstavlja kao politička organizacija. Oni su okupirali našu Pokrajinu, oni su okupirali našu Republiku. Svaka okupacija je strašna, ali od svih strašnih okupacija najstrašnija je unutrašnja okupacija.

Kako naprednjaci sprovode okupaciju, na čemu ona počiva, kako se održava? Tako što su proces političkog odlučivanja, sve demokratske procedure, sve nadležnosti i ovlašćenja praktično izmeštene iz institucija i predate u ruke partijskih poverenika, čime je poništena odgovornost bilo kog nosioca javne funkcije. Osim toga oni održavaju stanje okupacije besprizornim ucenama podređenih, zastrašivanjem podanika ili potkupljivanjem lakovernih.

Šta mi kao slobodni građani treba da preduzmemo da bismo se oslobodili okupacije? Dva su modela borbe: jedan je da nosioce naprednjačkog režima izložimo društvenom bojkotu, da ih hermetički izolujemo sanitarnim kordonom, da podignemo oko njih zid prezira, da ih držimo na sigurnoj i nepomerivoj distanci od naših elementarnih životnih energija. Ja vas pozivam da od ovog trenutka prekinemo bilo kakvu vrstu komunikacije sa tim ljudima udruženim u zajedničkom zločinačkom poduhvatu uništavanja društva u Srbiji, i to od simboličnih gestova – od prijateljstva na društvenim mrežama do bilo kog drugog odnosa u našem privatnom i javnom životu.

Drugi mehanizam jeste odbacivanje straha i to odbacivanja straha smehom, jer tamo gde ima smeha nema straha. Nijedna diktatura nije pronašla odgovor na sprdnju.

Jer čega da se bojimo? Da ćemo izgubiti ono što ionako nemamo? Da ćemo izgubiti dvesto evra plate od kojih ionako ne možemo da dostojanstveno živimo? I još važnije pitanje, koga da se bojimo? Poverenika SNS-a za Južnobanatski i Podunavski okrug, južnobanatskog namesnika, nastojnika, guvernera, gubernatora, gaulajtera Branka Malovića, tog novobeogradskog kafedžije, bivšeg vozača s nadimkom koji je dobio po zanimanju higijeničarki u javnim veceima, pri čemu nema ničeg nečasnog u zanimanju babasere, za razliku od onoga što Branko Malović radi po našem kraju. On ne samo da upravlja Okružnim odborom SNS-a, on zapravo rukovodi lokalnim samoupravama, on se pita oko svakog posla znatnijeg iznosa, on odlučuje kada će koji direktor kog javnog preduzeća da ode na službeni put a koji neće, ko sme da koristi neki javni prostor, ko će biti nagrađen donacijama na javnim konkursima… što je najgore, on odlučuje o svim tokovima javnog novca u južnom Banatu…

Koga da se plašimo, nastavnika praktične nastave konobaristike Željka Sušeca, sina Smiljke Sušec, provačice kesa upropašćenoj Gradskoj apoteci? Bivšeg udbaša Saše Pavlova, tog gradonačelnika u pokušaju? Predsednika Skupštine, večitog, nepromenjivog, trajnog kao nerđajući metal, Tajgera Kiša? Nemanje Rotara, poznatog pod nadimkom Mikin Sestrić, pošto mu je jedina referenca to što mu je veliki Miroslav Antić bio ujak? Nesrećnog Nemanje Bogdanova, u lokalnoj javnosti poznatijeg kao Šumar, koji već treću godinu neuspešno rukovodi Kulturnim centrom, nekada uglednom kulturnom ustanovom koju sada zovemo Šumareva kućica? Da se plašimo Malovićeve desne ruke Nikole Stoilkovića, vozača drona, nesrećnim sticajem okolnosti aktuelnog direktora Turističke organizacije? Advokata Levnajića i onog njegovog kolege pokrajinskog poslanika Lazarova? Ivana Tešića, poznatog pod nadimkom Avarel, po najvišem od braće Dalton? Ili Maje Vitman, priučene frizerke, a sada gradske menadžerke, kojoj milioni evra godišnje prođu kroz ruke? Ili Zdenke Jokić, koja ne mari da li je članica DS-a, DSS-a ili SNS-a, samo neka je tamo gde je vlast? Ili omoljičke vedete Sandre Božić? Ili takozvanih Srpskih Spartanaca, pa tek su to tigrovi od papira. Još ih je mnogo nenabrojanih, među njima mnogo preletelih… Ni najstariji Pančevci ne pamte da je nesposobnija ekipa a u isto vreme s nečasnijim namerama upravljala našim gradom…

Na kraju, šta možemo obećati tim uzurpatorima naše slobode? Nekima lustraciju, nekima fer suđenje u razumnom roku, a i jednima i drugima ispitivanje porekla imovine. Šta im možemo poručiti? Svi naši zahtevi mogu se svesti na samo jedan jedini: Aleksande Vučiću, odstupi!

Neka zato ovo proleće bude proleće našeg besa, našeg prkosa, naše borbe, naše nepokolebljive odlučnosti da počnemo da popravljamo stanje u našem društvu i da ga lečimo od opasnih bolesti. Neka ovo proleće bude proleće nenasilne građanske neposlušnosti koja će dovesti do velike društvene promene: da živimo u slobodnom Pančevu, slobodnoj Vojvodini i slobodnoj Srbiji! Živeli!

Fotografija: Dragan Veselić

One Comment to: Neka ovo bude proleće našeg besa i društvenih promena

  1. Konje ubijaju, zar ne ? (drama, USA 1969)

    februar 25th, 2019

    Rijaliti je onoliko pošten, koliko ljudska priroda to dozvoljava (definicija organizatora)

    They Shoot Horses, Don’t They? – Opening Titles
    https://www.youtube.com/watch?v=ZnJN99ySFkU

    Sidni Polak 1969. g. snima film po romanu Horasa Mekoja, I konje ubijaju zar ne, iz 1935. Obojica opisuju vreme Velike depresije gde idejom, atmosferom i radnjom odražavaju izvitoperenu svest ljudi zahvaćenu ekonomskim, duhovnim, društvenim i ličnim posrnućem.

    They Shoot Horses, Don’t They? Official Trailer #1 HD
    https://www.youtube.com/watch?v=ke-sWMXspNA

    U teškim vremenima u Srbiji važi izreka, Kako došlo, tako otišlo, dok u Americi ona glasi, Easy come, easy go. Džoni Grin je 1934.g. komponovao pesmu za koju je reči napisao Ed Heyman.

    Easy come, easy go from mouvie They shoot horses, don’t they ? Music by John Green
    https://www.youtube.com/watch?v=nMoGmOCaI3s

    They Shoot Horses, Don’t They ? (Ending)

    Odgovori

Ostavi komentar

  • (not be published)