O duši i telu

Objavljeno 08.02.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 7 mins

Pred sam fotofiniš trke u premotavanju prošlogodišnje filmske produkcije, a pre zvanične ceremonije dodele Oskara za 2018., prilično premorene percepcije i (od sedenja) umorenog tela, u samoistrajavanju dobrano sam nagrađena činjenicom da se isplatilo za kraj ostaviti filmove nominovane u kategoriji „van engleskog govornog područja” ili inostranog filma. Jednostavno i potvrđeno – više su mi „po duši”. Žanrovski intrigantniji, narativom drugačiji i ne po svaku cenu u okviru zacrtanog holivudskog zlatnog standarda u filmu. Nema omaške, ma kog se prihvatili da odgledate , švedski „Skver” Rubina Oslunda, ruski „Neljubav” Andreja Zvjaginceva, čileanski „Fantastična žena” Sebastiana Lelia, libanski „Uvreda” Zijada Duirija ili mađarski „Na duši i telu” Ildiko Enjedi intrigantni su i „pametni”.

Moj favorit je mađarski film koji se u originalu zove „Telo i duša” (Teströl és lélekröl), na engleskom „On Body and Soul”, dok prevod srpskog distributera glasi „Na duši i telu” (?), koji je uz „Zlatnog medveda” na 67. Berlinskom festivalu, osvojio i nagradu Udruženja filmskih kritičara (FIPRESCI), Ekumenskog žirija i nagradu čitalaca dnevnog lista „Berliner Morgenpost”, a kao film iznenađenja bio prikazan na beogradskom Festu i 24. Palićkom fesivalu.

Ekcentrična drama koja slika neobičnu ljubavnu priču o dvoje  usamljenih radnika u jednoj budimpeštanskoj klanici – novoj radnici Mariji (Aleksandra Borbeli) i njenom starijem šefu Endreu (Geza Morćanji) – koji shvataju, bizarno, kroz istovetni san koji sanjaju, da su srodne duše. Rediteljka Ildiko Enjedi, koja je pokazala svoj talenat još 1989. kada je u Kanu osvojila Zlatnu kameru za najbolji prvi film („Moj 20. vek”) otkrila je novinarima u Berlinu da je scenario za svoj šesti igrani film smislila za dan, a napisala za samo četiri nedelje. Ono što ju je vodilo da napravi „Na duši i telu”, kako kaže, jeste količina strasti koja se u ljudima javlja kada otkriju da imaju iste snove.

Ovaj šesti po redu igrani film mađarske rediteljke i scenaristkinje Ildiko Enjedi odjekuje kao sveža, iako pomalo ekscentrična, iznenađujuća i neočekivana romansa, kroz koju Enjedijeva deli sa publikom svoja razmišljanja o ljudskom stanju. O tome kako živimo svoj život, kako volimo, odnosno – kako se zavolimo. Kako telo često koči ono što duša ište, šta kada se duše dvoje usamljenika odavno pronađu, a telo i um to ne prate, ponešto (ali dovoljno) o bolu, ljubavi i lepom, o životu, satkano kroz sinhronizovanu ljubavnu priču, punu lirike i humora i potpuno oslobođenu od društvenih konvencija. O pripovedanju koje impresionira suptilnošću i elokventnošću autorkinog stila i koji gledaoca sasvim polako i postepeno uključuje u radost življenja i voljenja. Tako retke pojave i u životu i na filmskom platnu.

Priča sa trista uglova, promovisanje zdravije ishrane, muzika emo-hipstera i kadrovi koji asociraju na Tarkovskog. Na kraju imate osećaj kao da ste prisustvovali sklapanju slagalice i svi delovi su savršeno ulegli na svoje mesto, ali dobijena slika vam nije najjasnija. Upravo će ta nefokusirana slika, taj oblik koji nazirete u njoj, činiti da razmišljate o filmu danima pošto ga odgledate. Sa malom vremenskom distancom, verujem da ćete uvideti kako „Na duši i telu” i nije slagalica koliko mural, sa prelepom, iako pomalo zakukuljenom porukom koju ostavljam vama na dešifrovanje – Igor Belopavlović, filmski kritičar

Kao malu pomoć pri rešavanju ove zagonetke, preporuka da preslušate sledeće stihove, kao i gledanje filma na repeat:

Duša ili telo

Iz ove zanimljive filmske slagalice, sem snažne emocije i solidnog promišljanja, najpresudnije je da u filozofskoj ravni ostaje večito pitanje i spiritualiste i filozofa, ali i naučnika – šta je presudno za formulisanje ličnosti: Duša (psiha) ili Telo ? Kakav je odmer u njihovom prožimanju i koliko je to presudno za ponuđene odgovore? Ko prvenstveno može da ponudi ove odgovore: nauka, ili filozofija, ezoterija ili medicina?

Psihijatar Aleksandar Damjanović, u svom delu „Duša i telo” podseća da su se tokom poslednjih decenija očitovale različite tendencije među naučnicima i istoričarima nauke povodom pitanja da li istorijom ideja neke naučne discipline treba da se bave istoričari, filozofi ili specijalisti te discipline. Pritom, on sam smatra „da je nemoguće korektno proučavati puteve medicine ili biologije ukoliko i sami niste lekar ili biolog, ali da je, s druge strane, da bi se to učinilo, neophodno imati dovoljno istorijskih i filozofskih osnova u svojim proučavanjima”. U skladu sa ovakvim odgovorom je i karakter problemskog prikazivanja istorije ideja, filozofskih i naučnih pre svega, te rasprave o pitanju šta u čoveku stvara i čuva njegov identitet, koje su aktuelne među filozofima i naučnicima i poslednjih dvadeset godina, posebno od objavljivanja Rajlove knjige „The Concept of the Mind”. To je nastavak stare raspre između spiritualista i materijalista povodom pitanja da li je u osnovi identiteta ličnosti svest (duša) ili telo.

Naposletku, koja disiplina ovo može najoptimalnije da definiše, i koliko je to bitno za odraz duhovnog i kulturološkog pandana na nivou ljudske zajednice, odnosno civilizacije?

O prelamanjima naučnog i alternativnog shvatanja, formulisanju i uticaju duhovnog (ideološkog, naučnog , filozofskog i umetničkog) i posledicama koje društvo, shodno prihvaćenim obrazcima – živi, do formulisanja sopstvenog organizacionog „tela”, prihvatanja racionalnog i sekularnog ili teološkog i mističnog u oformljenju ideoloških tokova odnosno (nivo svesti i duše), kao i bizarnim primerima iz života u Srbiji, koji svedoče ovakav sukob, čitajte u nastavku sledeće nedelje.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

One Comment to: O duši i telu

Ostavi komentar

  • (not be published)