Bez aplauza za prazne priče

Objavljeno 16.06.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 6 mins

Kako se u Srbiji od svega pravi cirkus i komendija, tako bi i sa svečanim saopštenjem odluke o novom prim ministru malene nam zemlje, juče (u odnosu na ovaj tekst), tačno šest sati posle „tačno u podne”, kao što bi na inauguraciji president-a nekoliko nedelja ranije. Naravno da je o ovoj odluci puk pričao, nagađao, kladio se i nadao se. Od prvobitne odluke tadašnjeg premijera i sadašnjeg predsednika AV da se ne kandiduje za predsednika, pa naprasne kandidature (jer on uvek drži datu reč), pa preko izbora do polaganja zakletve, prošlo je ni par meseci punih neizvesnosti za blisku budućnost naše domovine. No, kako u Srbiji vreme brzo ide, zaboravili smo na sve to. Ali sada nam u svojstvu predsednika AV saopštava bitnu vest – odlučio je ko će biti premijer Srbije posle premijera nad premijerima.

Nedelje i dani puni neizvesnosti. Srbija je čekala ovaj trenutak. Slična stvar kao i na inauguraciji – sve teatralno, a suštinski ništa. Krenimo od samog početka te svetkovine, kakvom su je videli gledaoci prvog programa RTS-a, i to digital i to u trajanju od celih sat i deset minuta, sa pitanjima novinara i „novinara”.

Dakle, predstava počinje, pozornica prazna, gase se svetla i na binu izlazi glavni glumac. Ovoga puta nema aplauza jer nema ni pubike, već su u tom svojstvu samo predstavnici medija, posrednici između vlasti i običnih građana (neki često zaborave ovu vezu), i milioni običnih građana, dobrih i pristojnih glasača, ispred TV ekrana slobodnih i nezavisnih medija. Kaže predsednik u svojstvu cele Srbije nešto o budućem mandataru buduće vlade, koja zapravo, kako smo kasnje saznali, ostaje skoro ista. Taj budući mandatar vlade će imati fore da do 21. juna pripremi ekspoze rada guverna i predloži eventualna kadrovska rešenja, saznajemo, a onda priča nešto što smo mnogo puta do sada čuli, nešto o teškim odlukama, pa rezultatima, pa o zemlji i građanima… Sve je OK, samo nema aplauza, nema svečane atmosfere, sve je nekako tiho i mrtvački i kamerno, čuje se samo njegov glas i škljocanje fotoaparatima. Nastavlja glavni glumac sa međunarodnom zajednicom, istokom i zapadom i nekakvom sponom između njih, o Srbiji i njenoj slici u svetu, pa promeša nešto o nezaposlenosti i rezultatima na tom polju, te pun entuzijazma, poentira o ponosu i životu.

Tek da se podsetimo koji je razlog što pratimo ovu predstavu jeste sledeće: „U skladu sa tim (…) doneo sam odluku u skladu sa zakonom (…) izbor novog predsednika vlade (…) je Ana Brnabić!” Nema aplauza, nema ushićenja, nema euforije, samo škljocanje. Taman kada smo pomislili da je to to, glavni glumac nastavlja da mrmlja o boljitku, napretku, izazovima, suficitu od 20 milijardi i još ponešto. Onda ode za sto, seda, otvara neku knjigu, potpisuje se, zatvara knjigu i vraća se za govornicu. Opet nema ushićenja, atmosfera je kao na komemoraciji nekoj.

Sve bi bilo OK, nekako bismo nastavili da vrtimo kanale i prešli bismo preko ovog TV davljenja, da nisu usledila pitanja novinara i „novinara”. E, tu je glavni glumac dao sve od sebe i otkrio koju ulogu najviše voli da glumi i koja mu najviše „leži” – uloga vođe, šefa, boga, Cezara, capo di tutti capi, kapitena… Na prvo pitanje, koje mu naravno odgovara, on odgovara mirnim glasom i smireno i sve protiče u najboljem redu. Da su sva pitanja ovakva, sve bi bilo lako, nego mora da odgovara i na ona malo nezgodnija, i odavde počinje dobro poznat retorički stil. Prvo idu samohvalospevi, isti oni koje smo čuli na inauguraciji (o tome kako mu sve ovo ne treba jer je sve svoje političke ambicije ostvario, kako je bio najmlađi ministar, najmlađi predsednik vlade, najmlađi predsednik države u njenoj istoriji) i naglašava da ne postoji niko u Srbiji ko može da ga pobedi još sto godina. Zatim povišenim glasom počinje tirade – o „spinovanju pojedinih medija” o upotrebi sile nad građanima i novinarima za vreme njegove inauguracije, pa objašnjava sve oko toga, pokazuje neki poster, priča o Miloševiću, o Beogradu na vodi, bratu Andreju i falsifikatu neke fotke, haškom tribunalu, o DB-u i mafiji, pa opet pokazuje poster, u istoj rečenici pominje Nemanjiće i Santa Fe, pa priča i ono što ga niko ne pita, pa se opet hvali, spinuje… pravi miš maš od odgovora i pitanja.

Tek posle sat vremena setili smo se da smo tu kako bi nam saopštio ime nove premijerke. O njenoj samostalnosti u radu i odlukama ne treba postavljati pitanja; predsednik je ovim nastupom sam dao odgovor – ona uopšte nije bitna.

Ostavi komentar

  • (not be published)