Tamo daleko

Objavljeno 30.06.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Sticajem raznih okolnosti u vojsku sam otišao u poslednjem trenutku, kada sam imao 27 godina. Opet su okolnosti krive što do tada nisam imao pasoš. Kada sam po otpuštanju iz JNA pokušao da ostvarim svoje pravo na putnu ispravu, rekli su mi da ne može. Treba mi nekakva potvrda iz „vojnog odseka” (tako se to tada zvalo). Odem tamo i čika službenik mi na šalteru kaže da ne može, pitam zašto, a on kaže da ne može da mi kaže. Saznam posle da postoji nekakva interna zabrana izdavanja putnih isprava licima koja su služila vojni rok u određenim, manje – više specifičnim rodovima vojske. Prošlo je nekoliko godina dok nisam uspeo da regularno, sa svojim pasošem pređem granicu. Dotle sam Evropu i svet gledao samo na slikama, tako reći kroz ključaonicu. Još uvek ne znam ko čuva ključ od tih vrata.

Već posle Titove smrti počelo je „kuvanje” na neuralgičnim tačkama našeg dvorišta zvanog SFRJ. Kao što to uvek biva, političku krizu pratila je ekonomska. Nestašice, benzin, kafa, deterdžent i drugi artikli mahom zavisni od uvoznih sirovina. Pa onda inflacija, programi stabilizacije ekonomije, promena kadrova, štampanje novca, ogromna administrativna zahvatanja… sve je ukazivalo na neku vrstu konstrukcije nekoga ili nečega ko nije imao dobre namere prema građanima Jugoslavije i samoj SFRJ. Naravno da je tu bilo i naših slabosti u vidu muvanja raznim metodama i sredstvima. Tada sam radio u trgovinskoj firmi pa se sećam primera koji odlično ilustruje tu situaciju: Zabeleženo je da je za prodaju jednog proizvoda iz Slovenije na teritoriji Makedonije, bilo potrebno čak 19 posrednika koji su svi morali da plate porez i ostale troškove, a naravno i da uračunaju svoju zaradu, što je višestruko uvećavalo cenu robe i činilo je nekonkurentnom na tržištu. I sve tako do kraja osamdesetih, dok saveznu vladu nije formirao Ante Marković. Ne ulazeći u političke aspekte takvog izbora, a posmatrajući stvarnost očima običnog čoveka, tog trenutka smo bili najbliži Evropi. Vrata koja vode na tu stranu, bila su malo „odškrinuta”.

Zahvaljujući administrativnim merama te Vlade, znatno je olakšano otvaranje malih privatnih firmi u raznim delatnostima, a najviše u trgovini što je bilo razumljivo, jer je to bio najbrži način da se zarade nekakve pare. Tržište je bilo preplavljeno robom iz uvoza koja je bila kvalitetnija i jeftinija. Zahvaljujući smanjenju administrativnih zahvatanja pre svega onih koja se tiču ministarstava sile, plate su bile veće pa i kupovna moć građana. Pamtićemo tu drugu polovinu osamdesetih po lakoći kupovine tehničke robe i odeće. Na svakom koraku su nicali video klubovi, prodavnice ploča i audio kaseta i knjižare. Video rekorderi su bili vrlo tražena roba. Mnogo bolje od prosečnog zapadnjaka znali smo šta se od filmova snima u Holivudu, ko je osvojio Zlatnu palmu u Kanu i šta je Kundera napisao u svom najnovijem romanu. To možda nije važno za prikaz stanja u državi, ali ukazuje na stanje u kulturi i interesovanje građana za sopstvenu intelektualnu i kulturnu nadgradnju.

Jedan „Gazimestan”, Jogurt-revolucija praćena autobuskim političkim turizmom, par TV dnevnika sa prikazima (sada znamo) insceniranih incidenata i… gotovo. Sve je zaboravljeno i vraćeno na stara podešavanja. Službe su odradile svoj posao. Pod pritiskom nove situacije, menja se metodologija obračuna budžeta, vojska i policija dobijaju više para, kultura mnogo manje, tehnologija proizvodnje laži u medijima usavršena je do nivoa na kome predstavlja ozbiljan faktor u izazivanju sukoba, ne samo praćenja i izveštavanja. Grade se novi zidovi, vrata velikog sveta se zatvaraju. Evropa je opet na drugoj planeti.

GazimestanZajamzaKosovoJogurtrevolucijaiVojvodinaDafinaJezdaKiparPrisilnemobilizacijeHrvatskaSankcijeBosnaKosovoTranzicija
KrađeizboraStudentskiprotestiŠetnjeiŠerpeLexspecialisPlišanarevolucijaKosovoBombardovanje5oktobarHag i ko će svega da se seti jer je i posle sve nastavljeno po starom samo bez sankcija, pa opet IzboriTranzicijaBankarikrvopijeOtpuštanjaKrađeIzboriKrađeBankarikrvopijeTranzicijaKrađe i takodaljeitakodaljeitakodaljeitakodaljeitakodalje
i t a k o d a l j e k o z n a d o k l e d o n o v i h f o n t a n a i g r a d o v a n a v o d i i o s t a l i h s k u p i h g l u p o s t i.

S vremena na vreme, vrata se otvore i kroz njih dopre dah slobode. Lakoverni optimisti krenu u neizvesnost pretrage za novim životom i onim za šta misle da im nedostaje, a da ni svoje živote nisu pošteno pretražili. Politički aspekt odlaska je sloboda ili nešto što liči na to, nove mogućnosti bez pritisaka bilo koje vrste i pokušaj početka novog života sa svim sadržajima koji se dobijaju odlaskom TAMO, gde god to bilo. Nije to više onako kao kada smo mi bežali iz balkanskog lonca ali nije ni mnogo drugačije. Klinci sada znaju jezike, snalažljiviji su, a tamo ih sačekuju mnogi koji su to isto prošli i spremni su da pomognu. Znaju takođe i da se ovde ne treba vraćati kada su se već odlučili da odu.

Nama, koji smo se vratili ili nismo uopšte odlazili, preostaje da razmišljamo i po kafanama lupetamo o krivici za ovaj naš usud. U dubini svesti jasno nam je da smo sami krivci za ovo stanje i dugogodišnje frustracije i problem. Sujeta, jer nismo u stanju da prihvatimo sopstvenu krivicu, a još više šarene i zavodljive političke laži drže nas u ovim koordinatama i šetaju nas od maglovite prošlosti do nedostižne budućnosti, a kroz skupu sadašnjost. Nema više ni snage ni volje za borbu koja bi nam bar malo razvejala tmurne oblake viševekovnih političkih i nacionalnih zabluda koje su nas odvele na stranputicu ratova i strašnih ljudskih i ekonomskih gubitaka koje, kako stoje stvari, nećemo biti u stanju da nadoknadimo.

Tako uz muziku crkvenih zvona i miris tamjana odigravamo igre po pogrešnim taktičkim zamislima, kako u fudbalu tako i u ostalim životnim „sportovima”. Nošeni pogrešnim vetrovima kroz pijane rakijske magle, pevamo „Taaaaamo daleeeeeko…” što još jedino i ima smisla, jer tamo su nam deca… tamo daleko.

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)