Sudbina jednog vuka

Objavljeno 10.07.2020.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 8 mins

Prvo što sam ugledao bio je blistav krug ulaza u jazbinu. Prvo što sam osetio bila je toplota majčinog krzna i slatkast ukus mleka koje sam halapljivo dućkao iz nabrekle sise otimajući se za mesto sa ostalim vučićima. Ispočetka sam mislio da na svetu postoji samo majka i šestoro moje braće i sestara, da je čitav univerzum ograničen zidovima jazbine, da se sva ljubav ovog sveta ispoljava nežnim dodirom hrapavog i vlažnog majčinog jezika. Onda sam radoznalo virnuo kroz otvor jazbine, onjušio prolećni vazduh, zabezeknuto pogledao plavetnilo neba i zelenu boju trave i lišća na drveću, oslušnuo cvrkut ptica i žubor potoka i ugledao njega. Bio je ogroman, snažan zastrašujuć. Vuk, otac. Zarežao je i ćušnuo me šapom, pa se skotrljah nazad u bezbednost jazbine. Njegova ljubav prema potomstvu, u to sam se kasnije uverio, nije bila manja od majčine, ali je pokazivao na uzdržan, dostojanstven, pomalo grub način. Nije se valjao i jurcao sa nama, uvek je stajao malo po strani, glave uzdignute stalno osmarajući okolinu i njušeći vazduh. Bio je vođa čopora. Svi su ga bespogovorono slušali. I ostali mužjaci članovi čopora i mlađe i starije vučice i nestašni podmladak. Bio je izvanredan lovac, od njega sam sve o lovu naučio. U trku je jednim skokom obarao jelena hvatajući ga čeljustima za vrat i pronašavši žilu kucavicu, za tren bi se veličanstvena životinja pretvorila u gomilu kože i mesa koju su kidali i razvlačili ostali učesnici u lovu, a on je režanjem, ponekad i ne baš nežnim ujedima nadzirao podelu plena trudeći se da svako dobije odgovarajući deo. I razmišljao je. Razmišljao na nekoj višoj razini. Uvek je brinuo o dobrobiti i bezbednosti svakog pojedinca i čitavog čopora. Sa poštovanjem sam ga sledio, učio od njega, divio se njegovoj veštini u lovu, snazi i beskompromisnosti sa kojom je čuvao vodeću poziciju u čoporu, kako je u borbi, nakostrešivši dlaku na vratu uz urlik škljocajući opasnim zubima, zaklao mlađeg, isto toliko snažnog vuka koji se drznuo u pokušaju da zauzme njegovo mesto. Trčao sam pored njega sad već kao stasao vuk, ali uvek za pola dužine zaostajući, prepuštajući mu inicijativu i ukazujući mu poštovanje. Izabrao sam svoju vučicu, brinuo o potomstvu, živeo svakodnevni život u čoporu. Vreme je prolazilo. Leta i zime su se smenjivale, a onda sam te jeseni primetio da je počeo da gubi brzinu u lovu, u odlukama se pokazao manje visperan, nekako se pogurio, dlaka mu je izgubila negdašnji sjaj, ostario je. Još uvek sam osećao i pokazivao poštovanje prema njemu, ali moja uzavrela krv se bunila, snaga koju sam u sebi osećao tražila je da se iskaže, ali sam se uzdržavao da mu se suprotstavim. Nisam bio jedini koji je primetio promene na vuku predvodniku. Sve češće je jedan od moje polubraće po ocu, suri dobro razvijen mužjak, pokazivao nezadovoljstvo, ali se kao i ja uzdržavao od otvorenog sukoba sa vođom čopora. Varnice bi povremeno izbijale između mladog surog vuka i posustalog alfa mužjaka, ali se sve završavalo obostranim režanjem, pokazivanjem očnjaka i najzad nezadovoljnim povlačenjem mog, afirmacije željnog polubrata. Onda je tog popodneva, posle delimično uspelog lova došlo je do sukoba oko podele mršavog plena. Nezadovoljstvo mladog vuka je eskaliralo i on je nasrnuo na predvodnika čopora. Došlo je do ogorčene borbe i kad je već postalo jasno da će stari vuk da izgubi bitku, umešao sam se iz ni sam ne znam kog razloga. Da li je u pitanju bio izraz poštovanja prema ocu ili sam i sam želeo da iskoristim priliku i izborim se za mesto vuka predvodnika, verovatno i jedno i drugo, tek ja se upustih u borbu sa svojim polubratom. Borba je bila ravnopravna, nasrtaji brzi i snažni. Sevali su očnjaci potekla je krv. U jednom trenutku sam za delić sekunde bio brži i u skoku uspeo da ga zgrabim za vrat. Stegao sam vilice i u ustima osetih dobro poznat ukus tople krvi. Trijumf je bio potpun. Pogledao sam prema starom vuku koji je podvijena repa lizao rane, a onda urlikom najavio svoju pobedu i promovisao se u vođu čopora.

Život čopora se nastavio. Pred nama je bila hladna i gladna zima. Sneg je zavejao šumu i planinske padine. Divljači je bilo sve manje. Pokrenut instiktom i iskustvom predaka u genima pohranjenom, povedoh čopor prema dolini, prema snegom zavejanim kućama iz čijih se odžaka dim lelujavo penjao u sivo nebo. Znao sam da su torovi puni ovaca i posle nekoliko gladnih dana, trenutno jedini izvor hrane za čopor. Čas sam bio na čelu kolone prteći dubok sneg zajedno sa najsnažnijim mužjacima, čas na začelju kontrolišući da neko ne zaostane. Stari vuk, iznemogao od gladi i rana zadobijenih u poslednjoj borbi, zaostajao je i usporavao celu kolonu. Bodrio sam ga kevtanjem i gurkao njuškom, želeći da ga ohrabrim i podstaknem, ali me je on već na izmaku snaga samo nemo pogledao. Pogled je bio tužan, molećiv. Nisam mogao da dokučim da li moli da ga ostavim još malo u životu ili da mu prekratim muke. Samo je tuga u pogledu, tuga za prohujalim životom bila nedvosmislena. Sneg je padao krupnim, paperijastim pahuljama. Tragovi čopora će uskoro nestati u bleštavoj belini. Stisak čeljusti je bio snažan. Kao da se sav moj bol skupio u tom stisku. Nije bilo krvi. Samo se čulo krckanje vratnih pršljenova i njegovo nekad snažno telo se opustilo bez trzaja, bez glasa, bez otpora i našlo u vlažnom, hladnom snegu. Podigao sam glavu i umesto urlika vođe čopora, iz tugom stegnutog grla začuo se zvuk sličan cvilenju bespomoćnog šteneta. Otišao je neprikosnoveni. Najveći vuk od svih vukova. Otišao je moj otac.

Crepaja, 17. februara 2020. g.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)