Radne grupe, saveti i tela, dela i nedela…

Objavljeno 18.07.2017.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 3 mins

Ovih dana pretrpani smo vestima o raznim nemilim događajima. Ono, kao da smo prethodnih bili obasuti milim dogadjajima, nije nego… ali tragedije koje su se u kratkom vremenskom razdoblju desile jedna za drugom, dovoljan su povod svakom civilizovanom, savesnom čoveku da odreaguje.

Čitam, potpredsednik vlade i ministar policije nam naše, Nebojša Stefanović odlučio je da osnuje Radnu grupu za suzbijanje nasilja nad ženama. Ide to nama, mislim, ne nasilje (tek to ide), nego ti razni saveti, radne grupe, agencije, komisije… Vole Srbi da otvaraju nova „tela” – valjda tako postaju predsednici, sekretari, zapisničari i oni koji ni u osnovnoj školi nisu stigli do higijeničara! Vole da sastanče, da se konsultuju, da piju kafu i  kiselu vodu i – razume se, prime i po neku nadoknadu, što da ne, pa radilo se…

Radna grupa Ministarstva imaće zadatak da, kako reče ministar, „detaljno analizira sve slučajeve porodičnog nasilja…” Odmah su naravno, pozvali na saradnju i predstavnice Ženske platforme za razvoj Srbije kao i „UN Women”, da pokažu kako su otvoreni, kooperativni, kako prepoznaju problem kad ga vide… Istina, kad ga oni ustanove, već nekako bude kasno, ali za to nisu krivi, kriv je neko drugi. Moja baba Jula, valjda.

E sad, obratite pažnju, ta radna grupa imaće zadatak da pruži podršku Savetu za suzbijanje nasilja u porodici (pri našoj Vladi), koji će takodje intenzivno sarađivati sa organizacijama koje pružaju podršku ženama žrtvama nasilja… Je l’ to neko nekog ovde…?! Ima li koga da objasni ministru da posao državnih institucija poput na primer policije nije pružanje podrške već delovanje po zakonu, da ono o čemu urlamo ovih dana nije na nivou „problematike” već na nivou života i nažalost, smrti?! Brine li to ikog ovde? Mene dovodi do ludila, jer račvam svoja razmišljanja na ovu temu koja me potom odvode na razne druge strane i stoga se ne osećam  sigurno: na poslu, na ulici, u komšiluku, uprkos stepenu moje emancipovanosti, životnih uslova i okruženja jednog prilično udobnog porodičnog života. Kao savremenica ovih strašnih dešavanja, ne mogu i ne želim da budem imuna, nema, slepa i gluva!

A u svemu tome postoji i dodatna začkoljica: naš predsednik onomad je izjavio u medijima da svako u svojoj kući može kako hoće… Kopka me kako li će Radna grupa i Savet da se postave u odnosu na tu izjavu? Kako će taj sudoku da reše? Ili neće rešavati, samo će se konsultovati, diskutovati, smišljati strategiju podrške… Nisam pametna.

Šta Vi mislite?

Ostavi komentar

  • (not be published)