Papir trpi sve, mašta može svašta

Objavljeno 19.05.2023.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 9 mins

Papir trpi sve. Mašta može svašta. Te dve rečenice su mi se motale po glavi dok sam ulazio u mehanu na razvođu puteva. Na maloj uzvisini tek tolikoj da imaš dobar pogled na sve četiri strane sveta, a da te vetrovi odasvud šibaju kako i koliko im volja, stajala je temeljna zgrada, činilo se mala, a u isto vreme stvarala utisak da u njoj može da se smesti, pa, bataljon pešadije, ili eskadron konjice, recimo. Na prilazu kao krljušt ribe iskrio se sitan pesak i upijao zvuke kopita nestrpljivih konja upregnutih u nekoliko elegantnih karuca i kočija, a koji tu stajali već dugo sudeći po suvom i već pomalo izgaženom loptastom izmetu ispod njih. Kočijaši ogrnuti pelerinama su dremali na visokim sedištima, ili se u grupicama šapatom domunđavali neposredno kraj ulaza.

I nisam se prevario. Prostor u koji sam stupio bio je ogroman. Delovao je monumentalno sa jakim stubovima i svodovima koji su se dizali u vis, pa je unutrašnjost više priličila nekoj katedrali nego drumskoj mehani.

„Gospodin želi aperitiv?”, upitao je elegantan konobar koji se niotkud pojavio kad sam se smestio za sto do šanka od mahagonija.

„Može rakija, šljivovica… ako ima”, uzvratio sam bacivši pogled oko sebe.

„Naravno”, naklonio se konobar i diskretno očima ukazao na natpis iznad šanka.

Pratio sam njegov pogled. I OD PTICE MLEKO, pisalo je.

Srknuo sam. Šljivka je bila odlična. Žućkasta boja i temeljan ukus govorili su da je odležala u dobrom buretu.

Sa čašicom u ruci prošetao sam salom. Gudački kvartet je zauzimao mesta na bini. Nisu obratili pažnju na mene iako sam uljudno klimnuo glavom. Nastavio sam dalje. Za stolom koji su delimično zaklanjale draperije od teškog pliša četiri gospodina su igrala karte. Dotadašnju tišinu zamenio je žagor za stolom. Partija se upravo završila. Gospodin najbliži meni, zadovoljno se smejao, a onda me pogledao i obratio se.

„Sigurno nećete uvaženi gospodine odbiti piće. Čim sam Vas video znao sam da mi donosite sreću. Evo, već drugi dan kako gubim. Ne baš velike sume, ali ne trpim da budem gubitnik. No zahvaljujući vašem dolasku, sreća mi se nasmešila. Džentlmeni, odsad, čuvajte se!”, upozori partnere za stolom. Iz pojasa je izvadio burmuticu, ušmrknuo beli pah i kihnuo.

„Batler! Za gospodina piće”, pokaže prema meni moj novi poznanik, „a ja ću nešto da prezalogajim…ti znaš šta”.

„Batler, donesi i meni isto što će da jede lord Sendvič”, javi se ispod napuderisane perike jedan od igrača.

Zahvalio sam se. Karte su opet podeljene. Gospoda za stolom su u jednoj ruci držala karte, a u drugoj pozamašne komade hleba sa šnitovoma govedine. Livrejisane sluge su palile u srebrne svećnjake uglavljene sveće. Na mom stolu čekala me je čašica rakije.

Kamerni orkestar je počeo da svira upravo kad se na vratima pojavio par. Ona je bila prelepa.

„Madam Rekamije”, začuo sam zadivljen ženski šapat odnekud iz sale. Izgledom me je podsetila na moju Pančevku, ali toaletom i elegancijom je nadmašivala sve što sam dotad video. Sto za dvoje ih je čekao. I rashlađeni šampanj. Četvorica džentlmena su za trenutak prekinula partiju, ustala i naklonila se paru. Gospodin im je otpozdravio tek malo podigavši cilindar, a madam malo jače zatresla lepezom i klimnula glavom.

Konobar je prošao pored mog stola. Na elegantnim kolicima pušio se šatobrijan za dve osobe. Pio sam treću rakiju. Igrači za stolom su završili poslednju partiju. Lord Sendvič mi je u prolazu namignuo, a onda prišao paru koji je upravo završavao sa večerom.

„Madam, divim se vašoj lepoti”, čuo sam lorda. Žena mu pruži ruku, a ovaj se sagne i s jednom rukom na leđima spusti lagano usne na njenu nadlanicu. „Vikonte, zasenjen sam lepotom Vaše družbenice, no samo nešto manje sam ushićen Vašim književnim radom. Vikont Šatobrijan će svojim delom, tvdim, utrti put mnogim mladim francuskim piscima”.

Pio sam četvrtu rakiju.

„Graf Stroganov!”, začuo se glas livrejisanog sluge koji je otvorio vrata i u prostoriju propustio čoveka ogrnutog medveđom bundom. Za njim je kroz vrata ušao ledeni dah moskovske zime. Svi prisutni su sa uvažavanjem pozdravili prispelog gosta. On je sa leđa smaknuo tešku bundu, koju je sluga prihvatio, a onda se duboko u pojasu se presavivši naklonio auditorijumu. Čak je i mene pritom pogledao.

Ljudi, da vam kažem. Nisam mogao da zamislim da postoji toliki stepen elegancije i dostojanstava u međusobnom ophođenju. Aristokratija je to. Zato me je trenutak kasnije začudilo kad su gospoda sastavila stolove i kad je počela opšta pijanka. Valjda je taj postupak gospode pospešio dolazak grupe raspojasanih konjanika, Tatara.

Za istim stolom sedeli su lord Sendvič, njegovi pajtosi, kockari, vikont Šatobrijan i gospođa Rekamije, grof Stroganov i grupa Tatara. Lord mi mahne da im se pridružim. Ostavio sam deseti ćevap u tanjiru i jelovnik na kome je neko žutim markerom obeležio: sendvič sa šunkom, šatobrijan za dve osobe, sote stroganov, tatarski biftek i ćevapčiće sa lukom. A što smo pili. Bože, bože. I rakiju i šampanjac, konjak, vinjak, viski, votku, kvas, tekilu (ko se setio tekile, nije mi jasno?). Pevali smo, grlili se, a kad sam ja zapevao bećarac, nastala je ludnica.

„Ej večer’o sam i opet sam gladan, ej večer’o sam i opet sam gladan, ej ljubio sam i opet se nadam…”

Kad je to čula lepa gosođa Rekamije poljubila me je pravo u usta. Ja se prvo trg’o, reko’ da ne bude ljubomorna moja Pančevka, a posle pritegnem ja gospu pa joj vratim poljubac, onaj njen Šatobrijan je pijan zasp’o za astal, šta mu ja mogu. Onda sam pio iz flaše, ne znam ni ja šta. Pa me gospa opet ljubila i ja nju. Pa smo svi zajedno pevali „Kaljinka, Kaljinka, Kaljinka maja…” Uglavnom kad sam doš’o k sebi sedim sam za stolom.

„Sve je plaćeno”, veli konobar kad sam se mašio za novčanik i malo mi je pomogao da dođem do vrata.

„A jel sve plaćeno?”, pitam, moram da proverim. Vidim lord Sedvič mi namiguje iz ćoška, znači sve je u redu.

„Plaćeno, ne brini”, kaže konobar i drži me ispod pazuha, „’ajd sad polako, pazi na stepenice”.

I ja ti polako krenem. Kad ono na putu me čeka moja Pančevka, al’ ne jedna nego pet. I sve različite. Jedna plava, jedna crna, jedna sa kratkom kosom, jedna u miniću, jedna u farmerkama, a svaka lepša od gospođe Rekamije.

Ostavi komentar

  • (not be published)