Muzikanti

Objavljeno 22.09.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 14 mins

Da li smo svesni koliku moć ima lepota? U slučaju lepih žena pa i lepih muškaraca, uglavnom jesmo. U jednom, ne preterano lepom okruženju, lepim ženama se sva vrata otvaraju. Statistike pokazuju da lepi ljudi imaju niz prednosti u mnogim situacijama u društvu. Lakše se zapošljavaju, lakše uspostavljaju kontakte, paradoksalno je i da u njih masa (čitaj kako hoćeš) ima više poverenja itd. I u politici su poželjnije lepše face, dok one koje to nisu na plakatima su našminkane i ispeglane do neprepoznatljivosti, da bi izgledale bolje i time osvojile simpatije naroda.

Slična je situacija i sa lepim predmetima, oni su zapaženi, bolje se prodaju, njih ljudi žele da imaju. Vremenom su nastala nova zanimanja, niz stručnih i naučnih disciplina koje se bave dizajnom, proizvodnjom i plasmanom lepih stvari, modni i ostali dizajneri, stručnjaci za propagandu i marketing…

U stvari, sve se vrti oko talenta, veštine, kreativnog potencijala pojedinaca koji proizvode lepotu, možemo ih nazvati umetnicima. S druge strane su oni sa razumevanjem, osećajem, znanjem i dovoljno hrabrosti da taj proizvod plasiraju u javnosti. Galeristi, menadžeri, trgovci… sve jedno je kako će se zvati to zanimanje, važno je da proizvod stigne do korisnika i ostvari svoj cilj i svrhu. Oni koji sve posmatraju kroz tržišne kriterijume rekli bi da sve ima svoju cenu, ali kada je lepota u pitanju, to nije uvek tako. Nekada je svrha lepote da postoji, da samo postoji i ništa više. Lepe žene, lepi ljudi, lepi i vešto realizovani predmeti postavljeni u skladno uređen prostor imaju svoju energiju koju nam predaju, poklanjaju kroz prijatan osećaj boravka u njihovoj blizini i u takvom ambijentu. Tako je sa lepotom, sa „ružnoćom” je suprotno. Nešto što je u nama, nešto kao instinkt čini da svi želimo da budemo u društvu lepih žena u lepom i prijatnom ambijentu, dok od ružnih bežimo. Naravno, ima tu i izuzetaka ali to je neka druga tema.

* * *

Isto je i sa nematerijalnim umetničkim delima na primer – muzikom. Bez obzira na to što se mnoga muzička dela danas ne smatraju umetničkim stvaralaštvom ipak je za komponovanje i izvođenje potrebna posebna veština i talenat. Vekovima se sposobnost stvaranja skladnog i za slušanje prijatnog zvuka menjala od sasvim primitivnih ritmičnih formi do sofisticiranih modela proizvodnje zvuka pomoću savremenih muzičkih instrumenata i uređaja. Muzikolozi i obrazovani muzičari bi na stručan način obradili ovu temu, ali u jednom laičkom posmatranju uloge muzike u životu običnih ljudi oslanjamo se na lični doživljaj i iskustvo. Pa tako svi imamo svoje favorite, neko voli tradicionalne forme, u našem slučaju to su tamburaška muzika i razne vrste narodnjačke. Uzvišenom se smatra poznavanje i ljubav ptema tzv. ozbiljnoj muzici. Rock’n’roll i razni pojavni oblici pop muzike su verovatno najviše prisutni u javnom prostoru. To je posledica tehnološkog napretka, potreba tržišta koje muzikom trguje i na njoj ostvaruje ogromne profite i ukusa i muzičkih sklonosti emitera te muzike. Tako se oblikuje i ukus publike i stvara lažna potreba da se u određenoj situaciji i trenutku sluša baš TA muzika i TA pesma. Na uzburkanoj muzičkoj sceni krajem 20. veka kada je taj estradni biznis uzimao maha, tamburaška i druga umerenija muzika potisnuta je u drugi plan pa su u centar pažnje dospeli novi, atraktivniji i agresivniji izvođači. Od njih su ubrzo mediji i menadžeri počeli da prave zvezde po receptu sa zapada koji do tada nije primenjivan na Balkanu.

Dok još pop i rok nije uz pomoć radija i TV-a preuzeo prostor i osvojio pažnju i srca publike, ovde se muzika slušala po kafanama i na retkim privatnim okupljanjima uz tek po neki izuzetak kao što su vašari, slave, ispraćali u vojsku i slično. Tako je taj tradicional stvorio prostor za jednu, manje-više specifičnu muzičko-zabavljačku predstavu u kojoj su se pojavili neki novi instrumenti, pojačala, zvučnici itd. a još nije kraj, tek će toga biti. Promenio se zvuk,pojačana je snaga zvuka, a pre svega način izvođenja i odnos prema publici. Kako je bilo neophodno da se investira u novu opremu, tako se pojavila potreba da se muzika naplati tj. proda publici. U toj fazi su uključeni oni marketinški elementi sa početka priče – pojavile su se lepe „pevaljke” koje svojom pojavom, prvo stasom pa onda glasom privlače i provociraju publiku. I kako ljudske slabosti imaju svoju cenu, tako se u tom „muzikantskom” poslu pojavio veliki novac. Žene koje su imale pristojan glas, a želele su da se oprobaju u disciplini narodne muzike, nisu žalile para da i svoj stas i pojavu prilagode ukusu publike sa punim novčanicima. Mladi momci, čak i sa nešto malo talenta učili su da sviraju harmoniku, vežbajući i danju i noću. Dobar harmonikaš ako još zna i da peva, atraktivna pevačica i solidna ekipa muzičara bili su garancija za dobru zaradu. Velike svadbe, dugotrajnije kafanske „tezge” i povremeni vašari, slave i ispraćaju u vojsku, pa rođenja, krštenja i ostalo donosilo je takvu zaradu da su se od toga pravile kuće i kupovali dobri automobili. Stariji i iskusniji obučavali bi nove generacije i nadali se da će to potrajati i da će im još dugo hraniti porodice.

Ali nije potrajalo. Rat devedesetih je sve promenio. Ekonomska kriza nastala tih godina izmenila je i redukovala tržište. Sirotinje sve više, para nema, kafane se zatvaraju, mladi odlaze ili se žene po modelu „s ćoška manje troška”, bez muzike i velikih svadbi. Izdavačke kuće koje su „štancovale” ploče i audio kasete sa tom muzikom, zatvaraju vrata. Malo kasnije internet je to samo potvrdio. „Biznis” nije odoleo novom vremenu. Retki akteri sa te scene koji su i ranije bili velika imena, ostali su u igri i uspešno se prilagodili novim trendovima. Skupi instrumenti i oprema, negde u provinciji skupljaju prašinu i paučinu po špajzevima i šupama.

* * *

Imam prijatelje koji se bave muzikom, znam koliko su radili i zarađivali, koliko ulagali u instrumente, godinama gradili svoj muzički ugled da bi sve jednog dana nestalo. Mnogi od njih godinama nisu zasvirali, a bili su među najboljima. Među njima nema sujete, znaju ko koliko vredi i ne ustežu se da ohrabre, pohvale i pomognu kolegu. Posebno one mlađe iako znaju da je njihov talenat u ovim teškim vremenima više teret i kazna nego dar od Boga, kako oni kažu. Tako sam od njih čuo priču zbog koje, u ona srećna vremena kada je bilo posla, jedan vrstan „ramunikaš” umalo nije okačio harmoniku o klin.

Ramunikaš

Ti znaš kol’ko sam ja vol’o ramuniku. Ma ja bi samo sviro, učio, vedžbo. U Pančevo kod Čikane, pa kod onog u Bečkerek. Tol’ke svadbe odsviro i još koješta. Kol’ko sam samo novaca dao za ovu veliku dugmetaru. Čak iz Italije mi doneli, o’de nije niko im’o ovako pozlaćenu. E, tol’ke godine. I ništa. Nemoj ništa da mi kažeš, i ja sam mislijo da dobro sviram, al’ sad vidim da ne znam ništa.

Pa evo, da ti ispričam. Svirali mi sad u nedelju svadbu u Jarkovac. Velika šatra, sve puno, lepo vreme, gosti raspoloženi i imadu novaca. Iz crkve pa kod mlade, oni požurili sa ručkom, ajd’ i mi svirci da malko danemo dušom. Ukraj šatre dva astala za nas. Skinem ja Dalapu, metnem je na drugi astal i taman zapalim cigaru, kad jedan mali pravo na moju ramuniku. Ciganče neko, tako 7-8 godina, sav glindžav, veća ramunika od njega. Pa što ti lepa ramunika, pa daj jednu cigaru, pa nisam nikad ovaku vido, gladi je i pipka k’o da je miluje. Pitam ga, je l’ ti se sviđa. Au, još pitaš. Ova je lepša nego što je im’o moj dade. Pa di ti je ta ramunika, pitam? Odn’o on i nije vratijo, a ni on nije više doš’o. Neki đavo mi nije dav’o mira, mor’o sam da pitam – Jel znaš ti da sviraš?. Pokazo mi dade malo. Pa, jel ćeš da probaš, opet ja. Ajd, daj malo. Uzo mali ramuniku, nikad kajševe da mu namestim, a visi mu do zemlje.

Pa kad je on rasteglio. Kad je to počelo da svira. K’o da tri Dalape sviradu, ma šta tri … k’o orkestar. Ko da su svi oni anđeli sišli sneba pa umesto trube sviradu ramunike. Svatovi zaćutali, spustili kašike, glede u onog malog, a on veze li veze. Oman sam se pokaj’o što sam mu dao da proba. Stao mali. Tišina. De, skini mi ovo, dobra je.

Dobro, ko te naučio ovo. Pa je l’ sam ti kazo, dade mi malo pokazivo. A je l’ bi mogo još jedared ovo isto, pitam ja? E, to ne može, reče on ko iz topa. Kako ne može? Pa ne može isto, možda slično. Al’ možda bude i lepše neznamtijato, daj još jednu cigaru. Pružim mu kutiju, on uzme dve, jednu zapali, a drugu zadene za uvo i krene. Onda se okrene, mangupski mi namigne i kaže, dobra ti ramunika.

Više nisam bio nizašta. Tol’ke godine teglim tu Dalapu, a jedan klinja svira bolje od mene. Ma ja tu ramuniku volem ko da mi je žena i mislio sam da je znam, a nisam pojma im’o da ovako lepo svira. Mali Ciga mi otvorio oči, pokaz’o mi šta imam. Al’ šta sad vredi, kako ja sad da sviram? To ti je k’o ono kad te žena prevari, pa se pomirite, pa onda treba da legneš u krevet s njom. Nejde to. Sad mi dođe da otidnem u Jarkovac, da nađem malog i da mu dam tu moju Dalapu kad je već bolje svira od mene. Ej, da si ti to vid’o, k’o da je za njega napra’ljena… bilo mi malko i žao kad je prest’o da svira.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)