Cveja Džambas

Objavljeno 30.09.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 11 mins

„Šta piju mladići?”, javio se baršunast glas. Momci su bili zagledani u ekrane  mobilnih telefona. Dušan se trgao. Taj alt, dubok ženski glas, koji bi, ni sam nije znao zbog čega, u njemu kresnuo prvu varnicu uzbuđenja, koji bi pokrenuo u njegovom stomaku neki kažu lepet krila leptira, ja ću reći galop priplodnog ajgira, jer Dušan je bio zaljubljenik u konje. Podigao je glavu. Ugledao je lice sa nesumnjivim tragovima minule lepote, skladno i još uvek jedro telo utegnuto helankama i pripijenom majicom, ispod koje nije bilo ničega, samo preplanula koža. Konobarica je dobro zagazila u pedesetu. Njemu je bilo trideset.

„Ja ću rakiju, a ti Živko?”

„Koka-kolu”, javio se Dušanov pajtos ne podižući pogled.

Nasmešila mu se. Topot u Dušanovom stomaku se pojačao dok je pratio pogledom. I topot na stazi se pojačao, dostigao vrhunac, a onda počeo da se stišava kako se grupa jahača udaljavala.

„Da li bi gospođa popila nešto sa nama”, upita Dušan osmotrivši burmu na njenoj ruci.

„Ipak gospođica”, ispravi ga konobarica i ponovo se nasmeši, „triput udata i razvedena, trenutno slobodna…”, razmišljala je trenutak i pažljivije ih pogledala, „prihvatam ponudu. Nema posla, pa gazda neće moći ništa da mi zameri. Pre podne na hipodromu gotovo nikog nema sem džokeja koji trenutno imaju trening i vlasnika konja, a i oni su na stazi. Da nije vas, kafić bi bio prazan”. Vratila se sa pićem u rukama. Bio joj je izgleda potreban sagovornik ili možda samo neko ko će da je sasluša.

„U stvari, dvaput udata i dvaput razvedena, ovo treći put, zapravo prvi put, ha, ha, malo je komplikovano, ali razumećete, nije bilo zvanično, ali za mene mnogo značajnije”.

Kucnuli su se. I ona je pila rakiju.

„Jel vas interesuje?”

„Pričaj”, odgovorio je Dušan i poklopio njenu šaku svojom. Izvukla je ruku.

„Išla sam kod tetke na selo u goste i tamo upoznala Cveju. Tog mog prvog. Silazila sam sa šinobusa, kad se on, niotkud stvorio predamnom. Štiklica mi se zakačila za stepenik i sigurno bih pala na šljunak perona da me nije prihvatio. Inercija me je gurnula na njegove grudi. Držao me je ispod pazuha i polako spustio na zemlju. Miris koji se širio od njega, nikad neću da zaboravim. Pomalo kiselkast miris konjske dlake. Cveja je bio trgovac konjima. Ciganin. Njemu je bilo trideset, meni sedamnaest. Živeo je u komšiluku kod tetke. Zavolela sam te njegove zelene oči, plavkaste brkove ispod kojih bi blesnuli zubi kad bi se nasmejao. Bio mi je prvi muškarac. Izgubila sam glavu, napustila školu. Roditelji su me se odrekli i krivili tetku, ni krivu ni dužnu. Živela sam s njim tri godine. Onda me je ostavio. Čula sam da je negde u inostranstvu. U Austriji ili Danskoj”.

Uzdahnula je i pogledala kroz prozor. Jahači su ponovo protutnjali dižući oblačiće prašine. Dušan je uhvatio za ruku. Ovog puta je nije izvukla.

„Ovu turu ja častim”, rekla je i ponovo donela piće.

„I ti mirišeš kao Cveja i imaš zelene oči”.

Živko je ispio koka-kolu, namignuo Dušanu i podigao se.

„Idem ja, Krle me je zvao. Ćao, vidimo se”.

Dušan je poznavao Cveju. Nesumnjivo da je Cveja o kojem je konobarica govorila i Cveja kojeg je Dušan poznavao bio isti čovek. Bilo je zaista čudno, gotovo neverovatno da ga neko pomene ovde, na Carevoj ćupriji posle toliko vremena i tako daleko od Banata gde su obojica živeli. Dušan  je ćutao. Nije pominjao slučajnost da poznaje Cveju.

* * *

Dolazio je kod njih u kuću. Obavezno bi pokvario Dušanov razdeljak, razbašurio mu kosu uz reči: Dule, Dudule, gaće mu se nadule… Trgovao je sa Dušanovim ocem. I otac i on su voleli konje i imali večitu temu za razgovor. Družili su se.

„Cvejo, šta da radim, Vezir k’o da je poludijo. Otkin’o sa sa jasala, ne pušta nikog u štalu, ita se, ujeda…”

„To je od jake ‘rane. Od zobi. Ne radi ništa, samo j’e, udarila mu krv u glavu. ‘Ajd’ da vidimo. Jesi ga šet’o?”

„Jesam, k’o i obično. Ima nedelju dana”.

Krenuli su prema štali. Sneg je uporno padao. Navejao je do kolena. Otvorili su gornji deo vrata. Zapahnuo ih je topao vazduh. Oštar miris amonijaka je nadvladao miris sena. Čim je primetio njihov dolazak konj je počeo da đipa, njišti i nasrće na vrata.

„Nema šanse da uđemo”, reče Cveja.

„Ću da otvorim štalu, nek ide u majčinu, kad se istrči i umori, u’vatićemo ga”.

„Nemoj, može da se povredi negdi u avliju, nego, da mu sa tavana štale kroz badžu kroz koju spuštaš seno nabacimo pajvan oko vrata, kav kauboji laso i da ga izvedemo napolje”.

Uz dosta muke, uspeli su u naumu. U dvorištu su uz pomoć pristiglih komšija nabacili još jedan konopac i sa nekoliko metara odstojanja uspevali pomahnitalog konja da zategnutim pajvanima nekako obuzdaju. Cveja je zgrabio oglavu prišao životinji ukoso od nazad i jednim skokom se našao na Vezirovim leđima. Uzalud su bili pokušaji životinje da ga zbaci. Cveja kao da je srastao sa konjem.

„Otvaraj kapiju i pušćaj ga”, dovikne Cveja.

Kad su pajvani popustili stisak, životinja ugledavši otvorenu kapiju izjuri na ulicu. Na samoj kapiji, na utabanom snegu Vezir je okliznuo i zabatrgao se, ali je povratio ravnotežu i u ludom galopu se stuštio niz ulicu. Za njim je u dubokom snegu ostajao trag. Nije prošlo sat vremana, a Cveja je trijumfalano, nalik nekom vojskovođi, uspravan i gord, ujahao držeći kajase u rukama. Na licu mu je titrao osmeh, a oči sijale ponosom. Samo on zna kako je uspeo da konju stavi oglavu i žvalu u usta. Dlaka na životinji se sijala od znoja, slabine ugibale od napornog disanja, a iz široko raširenih nozdrva izbijala pri svakom izdisaju gusta para. Cveja je sahao sa konja i potapšao ga po vratu.

„Miran, Vezir, miran”.

Konj je stajao iscrpljen, bez pokreta, a onda tiho zarzao i lagano se sam uputio u štalu.

To je bio Cveja Džambas.

* * *

Uhvatila je Dušana za ruku i povela ga u svoj stan, sobu iza magacina kafića. Ljubila ga je kao da joj je poslednji dan. Ljubio je i on nju. Dah se mešao. Uživali su oboje.

„Bilo mi je lepo”, rekla je dok su oznojanih tela ležali. „Nećeš da mi zameriš, što opet pominjem Cveju. Ne mogu da ga zaboravim. Ne ležem sa svakim. Nisam kurva. Samo kad se u meni pokrene nešto, ne znam šata je to…” , povukla je dim, „u svakom muškarcu sa kojim budem, tražim njega. Oprostićeš mi, evo i danas s tobom… I posle trideset godina očekujem da će da mi se vrati, da se pojavi na vratima, pa da osetim onaj miris konja, štale… sagu kako je on taj miris nazivao i pritom se smejao”.

Ućutala je. Dušan je ugasio nedopušenu cigaretu.

„Moram da idem”, rekao je i lako je poljubio. Uzvratila je poljubac. Na vratima je zastao. Ona je još uvek ležala delom pokrivena čaršavom. Jedna noga celim dužinom i leva dojka su bile gole. Zatvorio je vrata i stajao sa druge strane razmišljajući da li da se vrati i ispriča joj.

„Neka, nek joj ostane nada”, pomislio je i izašao u toplo predvečerje.

* * *

„A tu si Cvejo kurvo”, uzvik je nadjačao galamu pod šatrom. Sledećeg trenutka sevnuo je nož. Cveja je pokušao da ustane, a onda se skljokao. Sto se prevrnuo. Čaše su pale zajedno sa stolom. Jedna se razbila. Pevaljka je vriskala.

Tu je pod vašarskom šatrom u Debeljači, u međusobnom obračunu trgovaca konjima zbog neraščišćenih računa, završio život Cveja Džambas. To je po povratku sa vašara ispričao otac Dušanu, pre petnaest godina.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)