Buvljak

Objavljeno 11.03.2018.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 4 mins

Oslonjen na zid trošne kuće polako uvlači dim jeftine smrdljive cigarete. Ispred njega, u blatu između puta i trotoara parkirano je nekoliko automobila. Uz ivicu puta stoji mlađi sin i rukom pokazuje automobilima u prolazu da se mogu parkirati ispred njihove kuće. Užurbanim korakom iz susednog dvorišta izlazi suvonjav tamnoputi čovečuljak i molećivim glasom…

Hajde, komšija da mi pomogneš da…

– Ne mogu bre, vidiš da radim – prekine ga u pola reči i lenjo zapali drugu cigaretu.

– U bre, u ovoj zemlji svi nešto rade – reče čovečuljak razočarano i ode.

Jedva prolazim pored njih oronulom uskom betonskom stazom, preskačem gomilu blata, zagazim u baru. Pa onda kaljuga „kineske četvrti”, gomila radoznalih debelih žena i zarazni kašalj neobrijanog naduvenog tipa koji me u stopu prati. Šibicari rade svoj posao. Rumuni me varaju prodajući mi jeftino nešto što mi nije potrebno. Ono što mi treba kupio sam kod Bugara, ali shvatam kako sam prošao tek kad sam video koliko košta na drugom mestu. Krpice za dete, nekoliko jeftinih majica, nešto sitnog alata… Na kraju sam, u želji da ispravim greške, za male pare kupio digitron sa kalendarom, satom i alarmom. Pokazuje i vreme u nekoliko svetskih gradova. Lepa stvar, kineska.

Provlačim se ispod ozbiljno namrštenih niskih oblaka i na udaljenom parkingu tražim auto. Bežim od kiše, od blata, od balkanskog bratstva i jedinstva u prevari i lopovluku. A onda, patrola. Pogrešno postavljen saobraćajni znak, vozačima nevidljiv okrenut na drugu stranu i čika u plavoj uniformi, širom otvorene oči i ciničan osmeh pobednika. „Đes’ poš’o, vi’š da je suprotan smer” – reče namršteni organ. Desnom rukom u kojoj drži znak „stop” pokazuje izokrenuti saobraćajni znak, a levom po navici pridržava pendrek. Kolega, preuzmi, viknu on mlađem policajcu i žurno pođe ka automobilima koji dolaze iz drugog smera. Mlađi kolega mi prilazi, pogleda gde se nalazi onaj stariji i normalnim glasom, bez ružnih grimasa reče: „Hajde, prolazi!” Ali, kako … mrsim ja nešto uplašen od autoriteta sile u plavoj uniformi. „Ma beži kući, pusti budalu”, naredi mi mlađi kolega. Na haubu automobila pale su prve kapi kiše.

Šareni autobusi NI, VR, SM, KR, NP… lagano se izvlače sa blatnjave poljane, a zadovoljni „turisti” u obližnjem žbunju obavljaju poslednju malu nuždu pred put.

U toploj sobi pijuckam kafu i podvlačim crtu ispod današnjeg dana. Sve je bilo bez veze osim kineskog digitrona. Otvaram ga, proveravam, radi. Ubacujem ga duboko u fioku stola da maloletni M. P. ne bi izvršio obdukciju kao na ostalim sitnim kućnim aparatima. Zaspao sam dopingovan izvesnom dozom zadovoljstva jer… nije bas sve uvek tako loše. Ponekad mala i beznačajna stvar potisne ružnu a važnu, bar dok na to važno ne dođe red.

Tačno u ponoć budi me nepoznat, čudan zvuk. Muzika, kao iz daleka. Ne mogu još da prepoznam melodiju, a zvuk ne prestaje, čak se pojačava. Krenem po sobi, otvorim fioku pisaćeg stola, a tamo moj novi digitron kineskog porekla svira „Kaćušu“ poznatu rusku partizansku pesmu (tako su nam bar govorili u osnovnoj školi).

Alarm!

Baš su ti Kinezi neka perverzna banda ili je svet manji nego što mi mislimo.

PRETHODNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)