Božićna priča

Objavljeno 07.01.2022.
FavoriteLoadingDodaj u omiljene 6 mins

„Nekako mi je tesno ovde”, rekao mi je stric Selimir, „i neudobno… ‘ajde skuvaj čiki jednu kafu. ” Skuvao sam tri kafe. Za mene, strica i deda Dušu. Deda Duša je paor iz Jarkovca, otac moje majke i pričao mi je jedne zime oko Božića pored furune naložene ogrizinom, dok je mraz šarao prozorska okna, kako je ranjen na Soči u kuk. Od onda pomalo hramlje. Kaže, gadno je bilo. Tukli su se sa Talijanima. Oni, Talijani, jako su se bojali Bosanaca. Austorugarski vojnici iz Bosne su sa kamama u zubima noću upadali u rovove i bili nemilosrdni. Jednom su Talijanci bez borbe napustili položaje kad su saznali da su nasuprot njih Bosanci. Mi, unuci smo otvorenih usta slušali. Deda Duša bi gladio brkove i nastavljao priču: „Eto to se, deco moja, zove sreća u nesreći. To što sam ranjen. Nisam se više vratio na front. Tamo, na frontu, mnogi su se samoranjavali, da se spasu, sačuvaju glavu. Izgnječe hleb, naprave od njega kao testo pa to stave na dlan. Preko toga džepnicom vežu parče daske, stave šaku na cev puške i opale.”

Kafa se pušila. Stric zapali cigaru i ponudi dedu i mene. Deda kaže neće, batalio je odavno. Nego bi mogao da popije čašu vina francuza, baš bi mu sad prijalo. Sedimo tako nas trojica. Tri generacije. Deda Duša, rođen krajem devetnaestog veka, stric rođen 1933., ja dvadeset jednu godinu mlađi od strica, samo fale moj sin i jedan od mojih unuka, pa da sastavimo XIX, XX i XXI vek. Pet generacija Banaćana se smestilo u nešto više od sto godina.

Stric Selimir se smeškao i namigivao mi, veselo i pomalo tajanstveno. Kružile su priče o njemu da je u svoje vreme bio opasan švaleraš. Nisam se izmeto na njega. Gledam ga onako dežmekastog i proćelavog, ne liči mi baš na Don Žuana, ali tajna je verovatno u tom namigivanju i osmehu. Ili možda u priči. Umeo je da bude ubedljiv kad govori, da dobro zavije sarmu, kako mi to kažemo. Umeo je i da se prerušava. Sećam se jednog božićnjeg popodneva. Jelka ukrašena kriskinglama i svetlucavim kuglama mirisala je na zimu. Svi smo bili na okupu u svečarskom raspoloženju, samo strica nije bilo.

„Gde je čika? ”, pitao sam.

„Na poslu”, odgovorio je neko, „treba da naiđe.” U to, ili možda malo kasnije, začuje se trupkanje ispred vrata.

„Čiko! ”, potrčao sam prema vratima. Stric je u to vreme radio u fabrici skroba, štirkari i često bi me obradovao neobičnim slatkišem u hartiju zavijenim komadom krompir šećera. Ali, nije to bio on.

„Jesu li bila dobra ova deca?”, začuo se krupan, promukao glas. Sestra i ja smo ćutali, pomalo uplašeni pojavom neznanca, nagaravljena lica.

„Bili su dobri Božić Bato”, uglas će tata, mama, deda i strina.

I stupi Božić Bata na slamu prostrtu po podu, vukući dečije sanke natovarene šarenim kutijama.

„Voz je za Duška, ali samo ako je bio dobar, a lutka za Zoricu.”

Te, maljave ruke sa ravno podrezanim noktima, koje su mi pružile poklon, bile su mi nekako poznate.

„Kako se kaže?”, upozoravajućim glasom će mama.

„Hvala! ”, složno smo odgovorili sestra i ja.

„Čiko, vidi šta mi je doneo Božić Bata!”, uzviknuo sam te večeri, kad se stric pojavio na vratima. Vozić se neumorno vrteo na kružnoj pruzi ispod jelke.

„A vidi šta sam ti ja doneo”, odgovori Selimir i pruži mi lepo upakovan, na rombove isečen krompir šećer. I tog trena, kad prepoznah ruke koje su mi pružile poklon, srušen je mit o Božić Bati.

Kafa se već ohladila kad sam srknuo zadnji gutljaj. Dve preostale šolje su bile netaknute. Sa  jedne fotografije na zidu mi se smešio Selimir Sele Genc, a sa druge ozbiljno ispod gustih obrva gledao Dušan Jovanov Čiburdžinov. Sutra ću posetiti njihove grobove, popušiti jednu cigaretu i popiti čašu vina. I Seletovu sliku ću premestiti u veći ram. Da mu ne bude tesno.

Crepaja, 6. januar 2022. g.

PRETHODNI ČLANAK

NAREDNI ČLANAK

Ostavi komentar

  • (not be published)